Mjesec hrvatske knjige u II. gimnaziji u Splitu obilježen je susretom s književnikom Nebojšom Lujanovićem. Autor brojnih romana, zbirka priča, eseja i znanstvenih knjiga, među kojima se ističu „Maratonac“, „Jošuino drvo“ i „Tvornica Hrvata“ govori o književnosti kao o prostoru istraživanja čovjeka, identiteta i različitosti. Na početku susreta, čiji su moderatori bili učenici Laura Kovačević i Jakša Veić, istaknuo je da nikad nije imao veću tremu kao pred mnogobrojnom srednjoškolskom publikom.
Kliknite za pregled
Lujanović je osvojio učenike svojom neposrednošću i iskrenošću. Posebno se osvrnuo na sve teže odgajanje čitatelja u vremenu kad distrakcije čuda moderne tehnologije udaljuju mlade od čitanja.
„U zreloj čitateljskoj i autorskoj dobi shvatio sam nešto prevažno – mladi su najveća i najvažnija publika. Ako svojim riječima i djelima na kraju dana potaknemo barem malen dio ljudi da posegnu za knjigom koja će ih obogatiti, napravili smo mnogo. Predstavili ste me kao književnika, a ja bih prvenstveno rekao da sam otac – čiji najveći dio vremena, energije i ljubavi odlazi na djecu. Zatim sam profesor, tek potom književnik, a i trkač, maratonac.“
Upravo je „Maratonac“ bio knjiga čiji je nastanak osobito zanimao publiku na književnom susretu.
„Kao autor nisam sklon izmišljanju, više volim pisati o stvarnosti. Dobro zapisujem ono što se događa meni i ljudima oko mene. Inače, najveći sam ‘baksuz’ i ako će se nekomu na putovanju dogoditi nešto nepredviđeno, nevjerojatno ili nezgodno, to ću biti ja. U tom mom upadanju u neprilike stvara se zaliha događaja o kojoj se može pisati“, priznao je autor.
Lujanović je također progovorio o identitetu kao odrednici koja često podliježe stereotipima i nerazumijevanju, kao i o tematici sukoba i ratova, osobito u „Jošuinu drvu“. „Maratoncem“ je pak pokušao sljubiti sport i književnost.
„Trčim maratone posljednjih 15-ak godina, sa živopisnim ljudima koji, zamislite, one obične ljude pored kojih trčimo nedjeljom ujutro promatraju kao svojevrsne luđake. Mi jurimo u tim svojim šarenim hlačicama i majicama i komentiramo druge – tu sam shvatio da mi odgovara društvo takvih ‘luđaka’ i da živopisnih likova najviše ima među maratoncima. A pisanje je kao maraton. U maratonu ne trčiš pored drugih – nego se boriš sa samim sobom. Osim toga, sport nas uči da ne gledamo predaleko ispred sebe, da ne odustanemo na prvim teškoćama. Korak po korak vodi do pobjede.“
Poseban su dojam ostavila Lujanovićeva razmišljanja o utjecaju umjetne inteligencije na čitateljske navike, osobito kod mladih.
„Ideja da mogu proizvesti tekst koji će navesti ljude na čitanje svakodnevno me gura i navodi da se još više trudim. Nije mi bitno da me netko čita iz sebičnih razloga – budite sigurni da se od književnosti ne može obogatiti. Ali radit ću na tomu da ljudi što više čitaju jer živim u uvjerenju da čitanjem postajemo bolji. Kladim se da će ti najnačitaniji među nama u budućnosti biti najsposobniji ljudi. Algoritmi umjetne inteligencije ne procjenjuju što je čovjeku najkorisnije, nego ono što misle da će mu se najviše svidjeti. U budućnosti će ljudi koji razmišljaju široko baš zbog čitanja biti važniji od svih algoritama“, zaključio je Lujanović.
Moja reakcija na članak je…
