Dolazak direktora CIA-e Johna Ratcliffea u Havanu nije bio protokolarni posjet. Bio je to signal. Isti obrazac koji smo gledali s Venezuelom, pojačani obavještajni letovi, energetska blokada, izolacija režima pa iznenadni “razgovor”, sada se ponavlja 90 milja od Floride. I ovaj put sjede za stolom s unukom Raula Castra.
Ratcliffe se u četvrtak sastao s Raulitom Rodriguezom Castrom, unukom bivšeg predsjednika, ali i s ministrom unutarnjih poslova Lázarom Álvarezom Casasom te šefom kubanske obavještajne službe. Kubanska vlada sama je objavila vijest, što je možda najrječitiji detalj cijele priče. Havana je, po svemu sudeći, svjesna da nema previše karata za odigrati.
Američki dužnosnik Axiosu je rekao bez okolišanja: “Nemaju goriva, nemaju novca i nemaju nikoga tko bi ih spasio.” Iza te brutalne rečenice stoji stvarnost koju je teško ignorirati. Od početka godine na Kubu je stigao samo jedan ruski tanker, dok je otoku prema vlastitim procjenama potrebno najmanje osam takvih isporuka mjesečno. Nestašice struje traju i po 22 sata dnevno, rezerve dizela su iscrpljene, a građani izlaze na ulice i pale barikade. Meksiko je pod Trumpovim pritiskom ograničio isporuke, Venezuela je ispala iz igre nakon siječanjskog rušenja Madura, a Rusija šalje simboličnu pomoć koja ne mijenja temeljnu računicu.
Ratcliffe je kubanskim sugovornicima, prema izvoru bliskom CIA-i, poručio da uzmu pouku iz venezuelanskog slučaja od 3. siječnja, operacije kojom je Maduro smijenjen s vlasti. Nije to bila prijetnja izrečena naglas. Nije trebala biti.
Vidmarović: “Socijalizam na auspuhu, mladima je svejedno”
Ono što cijelu situaciju čini geopolitički kompleksnijom jest dimenzija koja se tiče Kine. Marco Rubio optužio je Havanu krajem travnja da na svom teritoriju ugošćuje kineske obavještajce, uz upozorenje da Washington neće tolerirati strane vojne i obavještajne aparate tako blizu američke obale. Satelitski snimci potvrdili su postupno širenje tih objekata od 2021., a Pentagon je pred Kongresom potvrdio da ruske ratne brodove, uključujući podmornicu Kazan, redovito uplovljavaju u kubanske luke. Upravo je to, prema svemu sudeći, bio jedan od ključnih razloga zašto je šef CIA-e osobno sletio u Havanu, a ne netko niže u hijerarhiji.
Kada smo početkom godine razgovarali s geopolitičkim analitičarem Branimirom Vidmarovićem, njegova je ocjena bila nedvosmislena. “U Kubi se revolucionarni žar ohladio. Čak i bez intervencije, Kuba bi lako mogla pasti jer je nitko ne štiti”, rekao nam je tada. Dodao je da mladi Kubanci više nemaju ideološku energiju koja bi branila sustav te da bi otpor u slučaju ozbiljnijeg pritiska bio minimalan. “To je sada socijalizam na auspuhu. Mlađi su u apatiji, boli ih briga i ne bi bilo otpora da dođu Amerikanci”, zaključio je Vidmarović, napominjući da ni Europa ni ikakva socijalistička energija više nema stvarni utjecaj na Havanu.
Moćna dijaspora
Geopolitički analitičar Denis Avdagić u razgovoru za naš portal danas ukazuje na nekoliko slojeva koje treba razumjeti. Kao prvo, kubanska dijaspora u SAD-u brojna je, proturezimski orijentirana i politički aktivna, što Trumpu daje unutarnji motiv da djeluje. “Rubio je kubanskog podrijetla, interes SAD-a prema Kubi nije nikakav novitet, a lobistička mreža kubanske zajednice iznimno je snažna”, kaže Avdagić.
No on upozorava i na ograničenja. Trump se, prema Avdagiću, uvukao u nekoliko pat-pozicija, a iskustvo s Putinom u Ukrajini pokazuje da iz takvih situacija ne možeš izaći bez posljedica, osim ako cijelo društvo držiš u šahu. “Prerano je govoriti da je Trump prekršio obećanja. MAGA pokret narastao je na drugačijim politikama, ali ovo nije boots on the ground, nije slučaj gdje ljudi umiru na masovnoj razini. To ljudi mogu shvatiti i prihvatiti”, objašnjava analitičar.
Game changer
Što se tiče same Kube, Avdagić smatra da je uskraćivanje energenata pravi game changer. “Kuba lifestyle nešto je posebno, nema prave usporedbe. Kubanci su dugo pod sankcijama i relativno su pasivni politički, ali kad uskratite energente, to mijenja situaciju korjenito”, kaže. Pritom upozorava da venezuelanski model nije nužno prenosiv. “Kod Venezuele se odlučilo ne gurati dolazak oporbe na vlast da ne bi došlo do unutarnjeg sukoba. Pitanje je može li se na Kubi to izvesti a da ne dođe do nekakvog građanskog rata. A to se mora najprije dogoditi na visokim diplomatskim i obavještajnim razgovorima, kroz političko zavrtanje ruke i upravo je to ovaj dolazak šefa CIA-e na otok.”
Nije li sve to već viđeno? Avdagić povlači i širu povijesnu paralelu. Bushova intervencija u Iraku slijedila je logiku dovršavanja onoga što je pokrenuo njegov otac. Kuba je, kaže, generacijama bila trn u oku američke politike i kad se pojavi prilika, pragmatizam preuzima priču. “Postoje slučajevi u kojima se stvari vraćaju kada se pojavi otvoren prozor. Kao i kod Venezuele, tad su pragmatično iskoristili trenutak.”
Hoće li Havana pristati na fundamentalne promjene koje Washington traži, otvaranje privatnom sektoru, oslobađanje političkih zatvorenika, raskid s kineskim i ruskim vojnim prisustvom, ostaje otvoreno. No jedan američki dužnosnik sumirao je situaciju hladnom jasnoćom: revolucija koja je preživjela Kennedyja, Reagana i desetljeća embarga danas nema goriva ni za dva sata struje dnevno. Netko u Havani to zna… Ili je dovoljno da znaju čelnici vanjskih obavještajnih službi.
