Tijelo trenutno se emitira na Netflixu. Ovo je pregled cijele prve sezone bez spojlera.
Prva epizoda The Body, pod nazivom “Slutty God”, počinje biblijskim stihom: “Sada ste Kristovo tijelo i svatko od vas je dio njega.” Nakon gledanja svih osam epizoda nove Netflixove katoličke srednjoškolske drame/satira/grozničnog sna, jasno je da je kreator serije Quinn Shephard dodatno pročitao taj odlomak iz Prve Korinćanima 12: “I Bog je u Crkvu prije svega postavio apostole, drugo proroke, treće učitelje, zatim čuda, zatim darove iscjeljenja, pomoći, vodstva i različitih vrsta Jesu li svi proroci djelitelji čuda?
Tijelo se bavi svim navedenim, doslovno i metaforički. Preduboko zalaženje u to brzo će doći do područja spojlera, ali The Body postavlja propovijed – u posljedici pogrešnog rituala maltretiranja srednjoškolskog plesnog tima – o, dobro, tijelu. Je li to za užitak, za čistoću, za žrtvu? Je li posuda? Što se događa kada ona, i kao pojedinac, ili kao župna zajednica, oboli ili postane podložna magijskom razmišljanju? Kako jedan utječe na cjelinu?
Ali dopustite mi da se ovdje vratim na egzistencijalizam božanske škole, jer dok se The Body bori sa svim tim stvarima, to je prije svega divlja i raskalašna serija o tinejdžerima koji se loše ponašaju. Smještena u 2004., serija prati plesni tim St. Marka — naprijed, lavovi! — koja inicira njihovu najnoviju članicu, Grace (Sofia Wylie), na zabavi za Noć vještica održanoj u napuštenom ženskom samostanu pod nadimkom Đavolja kuća jer su, kako kaže mit, sve časne sestre koje su tamo živjele poludjele. Svi oni uzimaju ecstasy i nude Grace kao žrtvu vragu kao “šalu” kako bi tim mogao doći do regionalnog natjecanja. Ali Grace se događa nešto užasno, izazivajući infekciju vizija i religioznu histeriju u timu i gradu koja briše granicu između samoproizvoljenog delirija i neobjašnjivih fenomena. Svećenik i ravnatelj škole, otac Franklin, kojeg djevojke zovu tata Franklin, Nnamdi Asomugha glumi stoika koji se približava točki sloma, pokušava upravljati skupinom tinejdžerica i sve većim žarom crkve.
U središtu zbrke je sukapetanica Lionsa Anya (Kristina Bogić, koja unosi patos u navijački kapetanski trop) koja se iz nužde sprijatelji s Lisbeth (izvrsno otkačena Geena Meszaros), novom studenticom koja se lako probija u tim i čija mutna prošlost izgleda dobro dolazi usred kaosa. Uz svladavanje histerije i čuvanje tajni, Anya se duboko bori sa svojom seksualnošću, odbijajući priznati svoje osjećaje prema svojoj najboljoj prijateljici i sukapetanici Elise (Sara Boustany, koja igra jedan od posljednjih bastiona zdravog razuma tijekom sezone) je nešto više od nečega što se događa kad je pijana.
Tijelo je prepuno seksa (i seksualne represije) i tulumarenja koje je samo korak od Euphorije ili Elite, još jedne od Netflixovih napaljenih srednjoškolskih serija. Litanija njegovih utjecaja (ili, barem, jednostavnih referenci za objašnjenje Tijela) je brojna. To su Yellowjacketsi (koji se vraćaju za posljednju sezonu kasnije ovog mjeseca) ako se nikad nisu srušili u šumu. To je Bring It On ako je bilo otvoreno queer (dakle, Ali ja sam navijačica) i ocijenjeno R. Zle djevojke, ok. Ima nijanse religioznog žara koji se može naći u filmovima poput Carrie, Saint Maud i The Testament of Ann Lee. Dovraga, čak ima i malo DNK filma The Devils Kena Russella. (Priznaj!) Shephard — čiji se prethodni rad također bori s nevoljama mladih, često bodljikavih žena — kanalizira te dodirne točke i oblikuje ih vlastitim glasom u seriju koja se odmah može povezati, ali je svježa.
Glumačka postava serije koja se sastoji od mladih glumaca ispod radara apsolutno ide u njenu korist – iako biste mogli prepoznati Jacksona Kellyja, koji glumi Lisbethinog brata Lea, kao problematičnog klinca iz 1. sezone Pitta. Bez tereta da budu poznate kao “ona osoba iz one TV emisije”, posebno se djevojke u plesnom timu osjećaju kao… pa, natjecateljski plesni tim katoličke srednjoškolke. Koliko god ansambl bio velik, većina ne ispada kao jedna nota. Shirley Chen posebno je dobra kao Maddie, Lavica koja se bori s poremećajem prehrane i intenzivnom katoličkom krivnjom. Ali za seriju o plesnoj ekipi nema ni približno dovoljno koreografiranih plesnih scena. Kad Lionsi konačno nastupe na Regionalnom turniru, teško je ne osjećati se ukradenim gledajući više pametnih, smiješnih i lijepih sekvenci.
The Body je pun razgraničenja iz 2004.: Razrs i Sidekicks, melodija zvona Kelly Clarkson i općeniti soundtrack za rane stvari, blještave trenirke i bebe majice, pozadina predsjedničkih izbora Bush/Kerry, i tako dalje. Studentsko tijelo stalno ima uglavnom bogate roditelje. Serija grebe po tinejdžerskom konzervativizmu i obiteljskom bogatstvu — dječak glasno slavi Bushovu pobjedu; Anya ima unutarnji bazen i glamuroznu ekipu — ali ne ide mnogo dalje. Kao i sami tinejdžeri, tijelo ih prihvaća kao baš takve stvari stojefokusirajući se na intenzitet osobnih osjećaja. Ali s obzirom na to da serija ima osam jednosatnih epizoda, mogla je iskoristiti nešto više u zadnjoj polovici jer se unutarnji nemir pomalo ponavlja.
Kako zadnjih nekoliko epizoda postaje sve više nadrealno, Tijelo izlazi na nebulozan kraj koji je jednako frustrirajući i fascinantan. Čini se kao da radi obaveznu emisiju strujanja, gdje neodlučni kraj predstavlja ulaz u više sezona ako podaci pokažu dovoljno zanimanja gledatelja. Ali sigurno bi bio zanimljiviji kreativni izbor završiti emisiju ovdje i pustiti gledatelje da se pirjaju u dvosmislenosti.
