Pokojni Ivan Ninić – o čemu mlađe generacije Šibenčana ne znaju baš puno – bio je prilično krupna figura u političkom životu Krešimirovog grada, od sredine devedestih pa do prvih deset godina ovog stoljeća. Kako i koliko krupna, zorno može posvjedočiti samo jedan mali detalj – 2009. godine, osobno ga je Zoran Milanović, tada još (samo) predsjednik SDP-a zvao i zamolio da se ne kandidira na izborima za gradonačelnika Šibenika da ne bi ugrozio izglede za pobjedu kandidata SDP-a dr. Ante Županovića. Ninić ga nije poslušao, kandidirao se, ali je na izborima propao, ispao je u prvom krugu i dobio samo osam posto glasova. No, i to je bilo dovoljno da dr. Županoviću zagorča život, odnosno gradonačelnički mandat koji je te 2009. godine osvojio.
Rastanak s Račanom
Ninić je, naime, preko svoje nezavisne liste ušao u Gradsko vijeće, kojem je čak postao i predsjednik, uz pomoć glasova HDZ-a. Kojem je tada u Šibeniku glavni ton davao ‘duet‘ koji i danas ima važnu ulogu u životu zajedničara – Ante Kulušić i Miho Mioč. Mioč je bio direktor ‘Vodovoda‘ koji se nadao ostati na tom mjestu i nakon što je Neda Klarić izgubila izbore, jer je računao kako će dr. Županović honorirati uslugu koju mu je napravio stavivši ga, dok je HDZ bio na vlasti, na čelo šibenskog Doma zdravlja. Time ga je, kao istaknutog bivšeg partijaša, zapravo na neki način i rehabilitirao, odnosno vratio u politički život. No, kada se to izjalovilo Mioč je poveo HDZ u žestoki boj protiv Županovića, SDP-a i HNS-a, osporavajući gradonačelniku pravo da postavlja direktore gradskih firmi, tvrdeći da tu ovlast ima Gradsko vijeće. U kojem je HDZ, zahvaljujući Niniću, imao većinu. Bitku je Mioč na koncu izgubio, i to na Trgovačkom sudu, zahvaljujući i pravnom umijeću HNS-ovca Draška Lambaše – više nije u politici, odvjetnik je – a zajedno s njim, gasila se i politička zvijezda Ivana Ninića. U šibenskom SDP-u je počinjala era uspona Franka Vidovića, koja je trajala, po prilici, isto koliko i Ivanova, 15 -ak godina, sve do prošlih parlamentarnih, a može se kazati čak i ovih lokalnih izbora na kojima je odbio ponudu Stipe Petrine da bude kandidat za župana s potporom njegove liste.
Pokojni Ninić – na čijoj se šaneti u centru Šibenika prkosno ističe crvena zvijezda petokraka – u Sabor je ušao 1997. godine, i to ponajprije u Županijski dom Sabora – poslije je ukinut – a potom i u Zastupnički dom Sabora RH 2000. godine. Dalje od dva mandata nije stigao, jer je bio zavađen s Račanom, kojem je zamjerao da mu stranka nije dovoljno lijeva, da je zaboravio radništvo, iznevjerio očekivanja nakon trećeg siječnja kako će se obračunati s tajkunima, i opljačkano iz pretvorbe i privatizacije oduzeti i podijeliti obespravljenima. Račana je optužio i da je izdao antifašizam, žmireći i šuteći na rušenje antifašističkih spomenika, ističući kako je Sanader u kratko vrijeme napravio u obračunu s NDH nostalgijom više nego njegov partijski šef kroz čitavo političko djelovanje.
Sa zvijezdom i pod zvijezdom
Na toj se platformi udružio s Bombarderom s Kvarnera, pokojnim Vladimirom Bebićem i kao predsjednik okupio oko sebe Ljevicu Hrvatske, ‘drugove i drugarice‘ s kojima je – očekivano – propao na izborima 2007. Dok je Račanov SDP, kojeg je Ninić optuživao za skretanje ‘udesno‘ jer je umjesto njega na listu za Sabor stavio alkarskog vojvodu Antu Kotromanovića, kojeg je Stipe Mesić, kao djelatnog vojnog časnika, umirovio zbog žestokog poličkog govora na Alci 2001. – opstao. I traje – u sličnom sastavu – do današnjih dana. Za razliku od Ivana Ninića koji se nije želio mijenjati. Nije bio lopov, nije se okoristio politikom, uz njega nikada nije bila vezana ni jedna jedina afera, i zvijezda vodilja s kojom je živio ispratila ga je i na posljednje počivalište. Ako prema ničem drugom, prema toj činjenici teško je ne imati poštovanje. Adio, Ivane!
