Europa i energetska kriza: problem nije tek cijena energije, već njena fizička dostupnost
Strategija energetske diverzifikacije Europe, odnosno smanjenje njene ovisnosti o ruskim energentima koju je 2015./16. implementirao tada odlazeći američki predsjednik Barack Obama, dvanaest godina poslije rezultirala je temeljnom pretumbacijom europskog (naravno i svjetskog) geopolitičkog, ekonomskog i sigurnosnog poretka koji je Europu pred jesen 2026. suočio s najvećom energetskom krizom od 2. svjetskog rata.
Europska energetska politika posljednjih desetljeća predstavlja jednu od temeljnih strateških odrednica Bruxellesa koja je Europu trebala učiniti sigurnijom, konkurentnijom i prosperitetnijom. Ipak, danas, postaje sve teže zanemariti pitanje je li upravo ta strategija, usvojena pod snažnim pritiskom SAD-a, Europsku uniju dovela do rata s Rusijom kao i do niza iznimno ozbiljnih energetskih i gospodarskih ranjivosti.
Naime, nakon ruske invazije na Ukrajinu, 2022. godine, ta je politika postupno prerasla u jednu od ključnih europskih geopolitičkih strategija. Sjetimo se – energetska tranzicija, diverzifikacija opskrbnih pravaca, smanjivanje ovisnosti o fosilnim gorivima i provedba Zelenog plana (Green Deal) pritom nisu predstavljeni tek kao ekološki ili gospodarski projekti, nego kao instrumenti redefiniranja europskog geopolitičkog identiteta. Međutim, takav zaokret nije mogao ostati bez posljedica za odnose Europske unije s njezinim susjedstvom, prije svega s Rusijom koja nas je do tada opskrbljivala jeftinim energentima, ali i s prostorom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA) iz kojega Europa crpi energente, sirovine i druge strateške resurse.
U tom kontekstu europsku energetsku tranziciju teško je promatrati isključivo kroz prizmu klimatske politike. Iza diskursa o dekarbonizaciji i energetskoj neovisnosti otvaraju se znatno neugodnija pitanja kontrole izvora energije, sirovina, tehnologija i transportnih pravaca energenata. Ako je smanjivanje ovisnosti o ruskim energentima predstavljalo neposredan sigurnosni cilj, zamjena jednog oblika ovisnosti drugim nije sama po sebi osigurala energetsku autonomiju Europi. Naprotiv, ovaj proces otvorio je novu zastrašujuću utakmicu za pristup tržištima, sirovinama, infrastrukturi i strateškim teritorijima izvan granica EU-a budući da ona sama nema energente ili bar ne u dostatnoj mjeri za imperijalne ciljeve koje je ambiciozno postavila.
Time je energetska politika postupno dobila obilježja vanjskopolitičke (ratne) strategije s dubokim geopolitičkim implikacijama. Upravo se na toj točki otvara i najspornija dimenzija europskog energetskog projekta: nastojanje da se kroz zelenu tranziciju istodobno očuva europska gospodarska moć, osigura pristup strateškim resursima i proširi prostor europskog ekonomskog i regulatornog utjecaja. Dakle, da se ojača geopolitički utjecaj koji je oduvijek bio minoran u skladu sa poznatom tezom – EU kao ekonomski div, geopolitički patuljak i vojni crv.
EU želi zabranu vađenja nafte i plina na Arktiku; Norveška im poslala kratak odgovor
Sukob s Rusijom bio je ključan
Stoga pojam zelene tranzicije nije dostatan za razumijevanje procesa koji se odvijaju nakon 2022. godine. Riječ je o nastojanju preoblikovanja europskog geopolitičkog prostora u uvjetima sve izraženijeg nadmetanja za energente, sirovine, tržišta i transportne pravce. Pitanje granica gospodarskog rasta pritom se isprepliće s pitanjem granica europskog geopolitičkog i ekonomskog utjecaja.
Upravo je tu sadržana jedna od ključnih proturječnosti novog europskog geopolitičkog trenutka. Nastojanje da se Europa oslobodi ovisnosti o Rusiji nije značilo nestanak geopolitičke logike ovisnosti, nego njezinu transformaciju. Umjesto jednog sustava energetskih veza pojavljuje se složenija mreža odnosa s novim dobavljačima, tranzitnim državama i prostorima bogatim strateškim sirovinama. EU je uskoro iskazala svoje kolonijalne ambicije te se našla suočena ne samo s problematikom granica gospodarskog rasta, već i teritorijalnog širenja. Dakle, u sukobu sa Rusijom.
Naime, nakon 1990. organizacija europskih energetskih tržišta izgrađivala se još uvijek na hladnoratovskoj infrastrukturi, ali u novom neoliberalnom kontekstu u kojem je vrijedila paradigma da će integrirano tržište samo od sebe amortizirati poremećaje. Europska energetska infrastruktura ubrzano se širila: plinovod Yamal–Europe pokrenut je 1996., Blue Stream kojim je ruski plin preko Crnog mora dolazio u Tursku, 2003.
Poslije raspada SSSR-a energetska geopolitika na kontinentu razvijala se pod utjecajem odnosa između Rusije i njenih bivših republika, sada neovisnih država. U fokusu se osobito našao odnos Ukrajine i Rusije, koji je varirao od savezništva do sukoba, jer preko Ukrajine prolaze plinovodi velikog kapaciteta iz plinskog sustava “Družba” kojim je tekla isporuka znatnog dijela uvoza plina iz Rusije u Europu. Uz plinovodni sustav preko Ukrajine, drugi veliki transport plina iz Rusije ide preko Bjelorusije i Poljske.
Važnost Ukrajine u europskoj opskrbi plinom iz Rusije predstavlja svojevrsnu (ukrajinsku) geopolitičku zamku za ovu opskrbu. Noviji projekti, nastali poslije rusko-ukrajinskih plinskih kriza potkraj prvog desetljeća 20. stoljeća, jesu projekti Sjeverni tok 1 i 2 (North Stream 1 i 2) plinovodi u podmorju Baltičkog mora za opskrbu zapadne Europe, i plinovod Turski tok (TurkStream) za opskrbu Turske i zemalja na jugoistoku Europe.
Oba ova projekta razvijena su i izgrađena u drugom desetljeću 21. stoljeća kao reakcija i ruskih isporučitelja i europskih kupaca prirodnog plina na svojevrsnu geopolitičku zamku transporta plina iz Rusije prema Europi većim dijelom preko Ukrajine. Ruska Federacija izvozila je najveći dio svojeg plina u europske zemlje. Stoga je Europa u energetskom smislu ovisila o energetskoj opskrbi iz Rusije, ali podjednako, ili čak još i više, i Rusija je ovisila o prihodu od izvoza plina budući da je europsko tržište bilo uređeno i regulirano te platežno vrlo sposobno i likvidno. Tako se između 1990. i 2020. oblikovao paradoks europske energetske politike: infrastruktura se prostorno diverzificirala, ali se istodobno produbljivala energetska integracija s Rusijom što je za SAD i Veliku Britaniju (u skladu sa čuvenom Heartland teorijom) bilo potpuno neprihvatljivo.
Blic analiza Zorana Metera: ‘Idealna oluja’ u Ukrajini i Tjesnac suza u rukama huta. Tko sad gorke suze lije
Dalekosežne eksplozije na Baltiku
U noći 26. rujna 2022. godine tri od četiri cijevi plinovoda Sjeverni tok 1 i Sjeverni tok 2 eksplodirale su na dnu Baltičkog mora. Riječ je o jednoj od najtežih sabotaža počinjenih nakon Drugog svjetskog rata. U atmosferu je ispušteno 465 tisuća metričkih tona metana, ali unatoč tomu cilj je postignut – dugogodišnja strateška veza između Rusije i Njemačke trajno je prekinuta.
Četiri godine nakon eksplozija koje su raznijele plinovode Sjeverni tok 1. i 2. u Baltičkom moru, njemačka istraga se sve više usmjerava prema ukrajinskim državljanima. Naime, prema njemačkom tužiteljstvu, jedan Ukrajinac, kojeg su mediji identificirali kao Serhija K., već je optužen za sudjelovanje u napadu. Drugog osumnjičenika, Volodimira Z., hrvatska je policija uhitila na zahtjev njemačkih istražitelja (nema vijesti o izručenju), dok je Njemačka od Poljske zatražila izručenje još jednog Ukrajinca. Poljski sud ga je, međutim, pustio iz pritvora i omogućio mu povratak kući. Nije jasno je li ovo upravo filmski savjetnik uhićen u Puli. U središtu istrage nalazi se i jahta Andromeda, unajmljena gotovo mjesec dana, za mizernih 12.000 eura. Prema usvojenoj službenoj verziji operaciju je osmislila skupina časnika ukrajinske obavještajne službe SBU, a u akciji je, prema toj verziji, sudjelovalo sedam ljudi – šest muškaraca i jedna žena, dok su novac osigurali ukrajinski oligarsi.
Neposredno nakon eksplozija, dio poljskih dužnosnika javno je pozdravio uništenje plinovoda, a tadašnji američki državni tajnik Antony Blinken događaj je opisao kao priliku za smanjenje ovisnosti o ruskom plinu. Tako je bivši poljski ministar obrane Sikorski o sabotaži dvaju plinovoda, Sjevernog toka 1 i 2, na Twitteru napisao: „Hvala vam, SAD“. Poznato je i da je predsjednik Joe Biden još 7. veljače obećao da će spriječiti puštanje Sjevernog toka 2 u pogon ako Rusija izvrši invaziju na Ukrajinu. Novinar koji je vodio intervju upitao ga je kako će to točno učiniti budući daje projekt pod kontrolom Njemačke? Biden je uvjerljivo odgovorio: „Obećavam vam, moći ćemo to učiniti.”
U svom članku Kako je Amerika uništila plinovod Sjeverni tok (How America took out the Nord Stream Pipeline), dobitnik Pulitzerove nagrade Seymour Hersh navodi da je sabotaža plinovoda Sjeverni tok 1./2. u Baltičkom moru rezultat suradnje Norveške i SAD-a. Pozivajući se na iskaze zviždača, Hersh navodi da su ronioci američke mornarice postavili eksplozivne naprave C4 tijekom međunarodne pomorske vježbe BALTOPS 22 u lipnju 2022. Prema Hershu, eksplozivne naprave aktivirao je zrakoplov P-8 norveške mornarice koji je u tu svrhu 26. rujna 2022. ispustio sonarne plutače.
Za sada nije potvrđena ni jedna teorija, niti se itko trudi, međutim, posljedice ove sabotaže zastrašujući su po njemačku kao i europsku gospodarsku stabilnost. Sabotaža iz 2022., koja je onesposobila veći dio sustava, izazvala je neviđene izazove u sigurnosti opskrbe i nestabilnost tržišta. Međutim, iz američko-britanske perspektive, sabotaža plinovoda Sjeverni tok bila je uspješan dovršetak strategije energetske diverzifikacije Europe. Naime, eliminacijom mogućnosti da Gazprom nastavi s isporukama putem Baltičkog koridora trajno je prekinuta ovisnost Europe o jeftinom ruskom plinu što je dovelo do strukturnog pomaka u europskoj nabavi energije. Uslijedio je zaokret prema ukapljenom prirodnom plinu (LNG) kojeg su Njemačka i zemlje EU-a počele ubrzano i u velikim količinama uvoziti, kao i diverzifikacija dobavljača. Uz Norvešku, Sjedinjene Države su enormno profitirale prodajući Europi nekoliko puta skuplji plin.
Europa na prekretnici: Meloni probila europske zidove. Hoće li ih Le Pen srušiti?
Uslijedili ekonomski šok i strateška ironija
U Europi je uslijedio trenutni ekonomski šok zbog ozbiljnih skokova veleprodajnih cijena prirodnog plina što je prisililo brojne industrijske grane da privremeno smanje proizvodnju ili čak obustave poslovanje. Snažno se odrazilo i na poljoprivrednu proizvodnju. Ruski udio u uvozu plina u EU pao je s oko 45 posto 2021. na 12 posto 2025., dok je udio ruske nafte pao s približno 26 posto 2021. na oko 2 posto 2025. godine.
Europska unija je od početka ruske invazije na Ukrajinu usvojila brojne pakete sankcija Rusiji, pri čemu su energetski sektor i prihodi od nafte i plina bili među glavnim metama sankcijske politike. Međutim, sankcije su se Europi vratile kao bumerang. Naime, cijene plina i električne energije znatno su porasle, što je osobito pogodilo energetski intenzivne industrije poput kemijske, metalurške, staklarske i proizvodnje gnojiva. Poskupljenje energije i poremećaji trgovine s Rusijom i Bjelorusijom povećali su i troškove poljoprivrednicima. Općenito, sankcije su ograničile pristup Europi nužnim ruskim metalima, kemikalijama, energentima i drugim sirovinama. Europske kompanije bile su prisiljene potražiti alternativne dobavljače, često po bitno višim cijenama.
Europa se tako našla u svojevrsnoj strateškoj ironiji vlastite energetske politike: smanjila je ovisnost o Rusiji, ali nije smanjila svoju temeljnu ovisnost o uvozu energije i sirovina. Naprotiv, ruske energente u velikoj je mjeri zamijenila uvozom iz drugih dijelova svijeta pod znatno višim cijenama, dok istodobno nema dovoljno vlastitih energetskih i mineralnih resursa za geopolitičke ambicije koje želi ostvariti.
Problem je tim veći što europska industrija već posluje uz visoke troškove energije i sve snažniju konkurenciju izvan Europe. U takvim okolnostima svaka nova geopolitička kriza, od rata do poremećaja pomorskih ruta (čemu upravo svjedočimo) može se gotovo preko noći pretvoriti u europsku gospodarsku katastrofu. Najnovija eskalacija na Bliskom istoku ponovno je prizvala sjećanje na 2022. i 2023. godinu, kada su Europa i njezini građani strepili od nestašica plina, rekordnih cijena energije i novog inflacijskog udara.
Kriza u Hormuškom tjesnacu izazvala je najveći i najsloženiji energetski šok u modernoj povijesti, otkrivajući duboke ranjivosti europskog energetskog sustava. Naime, blokada Hormuškog tjesnaca izazvala je ozbiljan energetski poremećaj koji nadmašuje naftni šok iz 1973. godine, kako po obujmu tako i po vrsti obuhvaćenih energenata i roba, proširivši se s nafte na ukapljeni prirodni plin (LNG), umjetna gnojiva, kemikalije i plastiku. Čak, ako se i dogodi ponovno otvaranja tjesnaca (vjerujem, samo uz Božju pomoć), očekuje se da će tržištu trebati najmanje šest mjeseci za stabilizaciju. Stanje „normalnosti” kakvo je postojalo prije krize teško da će se ikada u potpunosti vratiti.
Blic analiza Zorana Metera: Plan: razgovarat će SAD, Rusija i Ukrajina, Europu će brifirati Zelenski
Nova opasna faza
Energetska slika Europe, ali i svijeta, ulazi u novu, izrazito opasnu fazu. Katar, jedan od najvećih svjetskih izvoznika LNG-a, zbog krize u Perzijskom zaljevu trenutačno proizvodi zanemarive količine ukapljenog prirodnog plina, dok su poremećaji u opskrbi već počeli pritiskati globalno tržište. Punjenje europskih skladišta plina je tek neznatno iznad 60 posto, dok su ruske rafinerije i energetska infrastruktura i dalje izloženi ukrajinskim napadima.
Ratni rizik se sve više prelijeva na ključne energetske koridore Bliskog istoka, a osobito se pokazao problematični napad na saudijski naftovod Istok-Zapad (Petroline). Riječ je o strateškoj ruti dugoj oko 1.200 kilometara koja povezuje naftna polja na istoku Saudijske Arabije s lukom Yanbu na Crvenom moru koja je trebala omogućiti Rijadu da zaobiđe Hormuški tjesnac. Nakon višestrukih napada na njegovu infrastrukturu u područjima Rijada i Medine, Saudijska Arabija naftovod je privremeno zatvorila kao mjeru opreza. Time je pogođena upravo ona infrastruktura koja je trebala predstavljati svojevrsni osigurač protiv blokade Hormuza.
Drugim riječima, kriza više ne ugrožava samo jedan pomorski prolaz, ona počinje pritiskati i alternativne kopnene rute kojima su proizvođači pokušavali održati izvoz. Ako se tome pribroje napadi Hutija na saudijsku energetsku infrastrukturu i sve veći pritisak na plovidbu Crvenim morem, postaje jasno koliko je globalni energetski sustav izložen različitim sigurnosnim rizicima. Situaciju uzrokovanu poremećajima iz Saudijske Arabije dodatno je zakomplicirala odluka Rusije da produlji potpunu zabranu izvoza dizela do kraja listopada.
Unatoč najavi američkog energetskog primirja između Rusije i Ukrajine, napadi na energetsku infrastrukturu nisu prestali. Čak i eventualni dogovor teško bi u kratkom roku stabilizirao tržište: ruskim rafinerijama trebalo bi vrijeme da obnove proizvodnju i vrate izvoz dizela na razine prije lipnja. Istodobno, u Washingtonu se razmatra mogućnost ograničavanja američkog izvoza dizela zbog naglog rasta cijena što je novo iznenađenje za Europu koje joj je pripremio moćni saveznik, najzaslužniji za strategiju energetske diverzifikacije Europe. Koju su europski birokrati odlučno proveli!
Jalov odgovor
Europa, kao i Hrvatska, na novu energetsku krizu ponovno odgovara istim obrascem: ad hoc mjerama, subvencijama, ograničavanjem cijena i poreznim intervencijama. No takve politike više ne igraju, one ne uspijevaju amortizirati posljedice troškova koja europska gospodarstva sve teže mogu podnijeti.
Europa je u 2026. godinu ušla s visokom ovisnošću o uvozu energije. Poseže za strateškim rezervama, koordiniranim kroz Međunarodnu agenciju za energiju (IEA) te ponovno aktivira izvanredne mehanizme državnih potpora. Sve su to instrumenti koji mogu kupiti vrijeme za kratko, ali ne mogu stvoriti energiju koje nema, niti mogu nadomjestiti stabilnost koju razaraju ratovi i geopolitičke krize. Bez ozbiljnih diplomatskih napora za zaustavljanje ratova, smirivanje kriznih žarišta i obnovu stabilnih energetskih tokova, svaka sljedeća kriza bit će skuplja, politički destabilizirajuća i teža za financiranje. Međutim, EU radi upravo suprotno, tzv. europske političke elite nas pripremaju za rat s Rusijom.
Rasprave o tome treba li privremeno smanjiti PDV i trošarine, subvencionirati gorivo ili administrativno ograničiti cijene postaju besmislene. Naime, smanjenje poreza ne rješava problem ako fizički nedostaje goriva. Ako nema dizela, nema ga! Ne može ga proizvesti ni subvencija, ni porezna olakšica, ni politička uredba.
Europa zato više nema luksuz energetsku sigurnost tretirati kao pitanje kriznog upravljanja. Mora je tretirati kao pitanje mira, diplomacije, dugoročne opskrbe i gospodarskog opstanka.
Blic analiza Zorana Metera: SAD razmatra zabranu izvoza dizela; Zelenski ne sluša Trumpa; strahovi EU-a
U suprotnom, ono što danas izgleda kao još jedan energetski poremećaj može se pretvoriti u krizu proizvodnje, transporta, poljoprivrede i opskrbe, s posljedicama koje će građani i poduzetnici plaćati dugo nakon što političari objave svoje sljedeće „pakete mjera”.
