Nakon 18 godina dolazaka na Brač, kupnje kuće i potpunog uklapanja u lokalnu zajednicu, njemački poduzetnik Christoph iz Frankfurta uputio je emotivno i razotkrivajuće otvoreno pismo u kojem upozorava na zabrinjavajuće trendove u hrvatskom turizmu.
Njegovo obraćanje nije reakcija nezadovoljnog prolaznog turista, već duboka refleksija čovjeka koji otok smatra svojim drugim domom, zbog čega iz prve ruke svjedoči kako utrka za profitom i komercijalizacija postupno narušavaju same temelje dalmatinskog načina života.
Govoreći o transformaciji lokalnog mentaliteta i svakodnevice, Christoph se prisjeća vremena kada je sezona bila tek dio, a ne jedina svrha postojanja.
„Hrvatsku smo upoznali kao srdačnu, otvorenu i gostoljubivu zemlju. Naši prijatelji ovdje su čak i usred sezone imali vremena za kavu, razgovor, zajedničku večeru ili spontano druženje… Ljudi su tada, kao i danas, morali zaraditi za život. Ali sezona je bila dio života. Nije bila cijeli život“, ističe autor, dodajući kako se u međuvremenu promijenila sama logika poslovanja i postavljanja cijena u ugostiteljstvu.
Uspoređujući troškove s onima u matičnom gradu, napominje kako
„jednostavni ćevapčići ili pljeskavica koštaju 20 ili 25 eura, a steak 35 eura“, naglašavajući pritom apsurdnost situacije:
„Dolazim iz Frankfurta. I tamo poznajemo visoke cijene… Kada jednostavan obrok na Braču počne koštati koliko i obrok u središtu Frankfurta, onda mi je kao poduzetniku teško pronaći ekonomsko objašnjenje.“
Posebno zabrinjava činjenica da se više ne pita kolika je poštena cijena usluge, nego koliko se iz gosta još može izvući. Autor jasno poručuje da izbjegavanje trošenja među dugogodišnjim gostima ne proizlazi iz besparice, nego iz gubitka osjećaja za realnu vrijednost:
„Ponekad se stječe dojam da pitanje glasi: koliko gost još može platiti? Koliko mogu povećati cijenu prije nego što kaže da je dosta?… Nije problem u tome što si to ne možemo priuštiti. Možemo. Ali sve češće to ne želimo platiti jer više nemamo osjećaj da cijena odgovara onome što dobivamo.“
Ta stalna komercijalizacija vidljiva je i na najsitnijim detaljima u prostoru, poput tuševa u javnim uvalama.
„U našoj javnoj uvali godinama je postojao običan tuš koji je postavila općina. Izađeš iz mora, ispereš sol i odeš kući. Nitko o tome nije razmišljao. Danas je tu automat za kovanice. Naravno da nikoga neće osiromašiti euro za tuširanje. Uopće nije riječ o tom euru. Riječ je o pitanju mora li se baš sve pretvoriti u nešto što se naplaćuje“, navodi Christoph.
Osim financijskog pritiska, autora osobno najviše pogađa administrativno distanciranje i gubitak lokalnog veza za brod unatoč desetljećima ulaganja i sudjelovanja u životu mjesta, zbog čega se ponovno javlja osjećaj otuđenosti. Objašnjavajući reakciju na poruku da više nisu rezidenti, piše:
„Poruka koju mi doživljavamo jest: vi ipak ne pripadate potpuno ovamo. I to boli… Prijateljstvima, susjedstvom, povjerenjem, time što se čovjek vraća iz godine u godinu… Mi se nakon toliko godina više nismo osjećali kao turisti. A danas sve češće ponovno dobivamo osjećaj da smo ipak samo gosti – i to gosti od kojih se istodobno očekuje da puno troše.“
Na koncu, autor apelira na lokalne poduzetnike i donositelje odluka da ne žrtvuju autentičnost i dugoročne odnose radi kratkoročne zarade. Podsjeća kako Hrvatska ne treba oponašati druga masovna ili ekskluzivna odredišta jer njezina čar leži u jednostavnosti i ljudima.
„Hrvatska za nas nikada nije bila Côte d’Azur. I to govorim kao kompliment Hrvatskoj. Nismo tražili Saint-Tropez. Tražili smo Brač… Ćevapčići ne postaju luksuzno jelo zato što koštaju 25 eura. Konoba ne postaje luksuzni restoran zato što večera košta 100 eura po osobi“, zaključuje Christoph, uz konačnu poruku o vrijednosti stečenog povjerenja:
„Cijene se mogu ponovno promijeniti. Kuće se mogu obnoviti. Ceste se mogu popraviti. Ali povjerenje, osjećaj dobrodošlice i osjećaj pripadnosti puno se teže vraćaju kada se jednom izgube. Čuvajte to. To vrijedi više od još jednog eura zarade.“
D.G.
