Dok se Europa bavi ozbiljnim političkim krizama, na granici Hrvatske i Srbije odvija se pravi pravni apsurd. Glavni akter priče je 21-godišnji Australac Daniel Jackson, koji iz engleskog Dovera pokušava upravljati “Slobodnom Republikom Verdis”. Njegova zamišljena država smještena je na uskom pojasu uz Dunav, površine oko 75 nogometnih igrališta, na teritoriju koji Jackson naziva “ničijom zemljom”, dok ga hrvatske vlasti tretiraju kao poprište opasne provokacije.
Iako se projekt na prvu čini kao mladenački hir, Verdis ima sve atribute prave države: ustav, zastavu, putovnice, pa čak i razgovore za posao za državnu administraciju. Prema Jacksonovim riječima, interes je golem: oko 2.800 ljudi prijavilo se za državljanstvo, a njih 400 već se smatraju punopravnim građanima ove republike u nastajanju. No, stvarnost na terenu je znatno drukčija jer tim područjem 24 sata dnevno patrolira hrvatska policija, a Jacksonu je izrečena doživotna zabrana ulaska u Hrvatsku.
Unatoč tome što djeluje iz egzila, mladi “predsjednik” ne odustaje od svoje vizije humanitarne i demokratske nacije. O ovom neobičnom slučaju danas pišu i njemački mediji, ističući kako Jacksonov projekt izaziva podijeljene reakcije javnosti i otvara kompleksna pitanja međunarodnog prava. On se oštro ograđuje od usporedbi s klasičnim mikronacijama: “U mojim očima, mikronacija je često samo jedinica koja polaže pravo na dvorište kuće”, naglašavajući da je Verdis “ozbiljan projekt s međunarodno-pravnim zahtjevom”.
Pravna bitka za ‘ničiju zemlju’ uz Dunav
Jackson svoju borbu temelji na tvrdnji da Verdis ispunjava sve kriterije Konvencije iz Montevidea, uključujući teritorij i vlast, iako potonju provodi s drugog kraja Europe. Njegov ključni argument je da sporni pojas ne pripada nikome. “Nijedna druga zemlja ne polaže pravo na Verdis, ni Hrvatska ni Srbija”, tvrdi Jackson. Međutim, stručnjaci upozoravaju da koncept terra nullius (ničija zemlja) u modernom svijetu gotovo da ne postoji.
Hrvatska vlada nema nimalo razumijevanja za ovaj pothvat, opisujući cijelu situaciju kao “provokativnu akciju bez ikakve pravne osnove”. Dok Jackson ponosno ističe kako su “čak i u egzilu postigli golem napredak”, pravna struka podsjeća da bez stalnog stanovništva i stvarne kontrole nad teritorijem, Verdis ostaje samo ambiciozna ideja na papiru.
Inspiraciju je Jackson pronašao u Liberlandu, ali i u bogatoj povijesti australskih samoproglašenih država. No, za razliku od prosvjednih projekata, on tvrdi da je u Verdis uložio godine rada i vlastiti novac kako bi stvorio funkcionalnu državu. Iako je fizički spriječen da kroči na “svoju” zemlju, on poručuje da odustajanje nije opcija, nastavljajući izdavati putovnice za državu u koju nitko, pa ni njezin osnivač, ne smije ući.
