Nikša Spremić bio je divno dijete i divan mladić, sin ekonomista i trgovkinje iz Vitaljine. Roditelji za njega nisu imali niti jednu zamjerku, samo ponos i sreću koju im je davao za vrijeme svog kratkog života. Bio je blizak sa svojom obitelji, osobito s malim nećacima koje je neizmjerno volio. U obiteljskom domu u Vitaljini njegove stvari još uvijek stoje u ladicama kao tiha potvrda da odlazak ne znači i kraj prisutnosti. Nikšin život često je bio spakiran u kofer; mnogo je putovao, dugo izbivao od kuće, a sada je, kako kažu njegovi najbliži, otišao na najduže putovanje.
Od najranijeg djetinjstva pokazivao je neutaživu glad za znanjem. Dok još nije bio školarac, s bakom bi odlazio pred školu, sjedio i slušao što učiteljica predaje starijima. Ona bi prepoznala njegovu znatiželju pa bi ga pozvala u razred i dala mu da piše i crta. Od tog trenutka pa do kraja života, Nikša je neprestano učio, čitao i istraživao. Roditelji ga nikada nisu tjerali na učenje, želja je dolazila iz njega samog. Bio je možda najmanji u razredu u osnovnoj školi, ali uvijek najveći u disciplini, urednosti, točnosti i predanosti. I to ga je pratilo do kraja života.
Osnovnu školu završio je u Vitaljini, gimnaziju u Dubrovniku, a potom Filozofski fakultet u Zagrebu. Upisao je i teologiju, no ljubav prema filozofiji prevladala je. Već tijekom studija isticao se izvrsnošću – dobitnik je Rektorove i Dekanove nagrade Sveučilišta u Zagrebu te pokretač sveučilišnog časopisa Panoptikum.
Dio studija 2008. – 2009. proveo je na Sveučilištu Duke u SAD-u, a zahvaljujući iznimnoj izvrsnosti dobio je stipendiju za daljnje usavršavanje. Iz Amerike se prijavio na Oxford, otputovao na razgovor u Englesku i, gotovo preko noći, dobio pozitivan odgovor. Kao stipendist Lorda Georgea Weidenfelda 2011. godine stekao je zvanje istraživačkog magistra ekonomske i društvene povijesti. Tijekom ljeta pohađao je Sorbonu, gdje je usavršio francuski jezik. Njegov put bio je put znanja, rada i predanosti, bez buke, ali s iznimnom dubinom.
Bavio se istraživanjem crkveno-državnih odnosa u komunističkim sustavima 20. stoljeća. Od 2015. godine pohađao je doktorski studij na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, kao laik. Iako mu nije bilo dopušteno zarediti se, njegova duhovnost bila je duboka i autentična. Jedan od profesora na Gregorijani rekao mu je: „Vi ste, Nikša, Božji čovjek.“
Bio je duhovan, religiozan, ali nenametljiv, vjera mu je bila usađena skromno, konavoski, čista i tiha. U crkvu je odlazio i prije nego što je krenuo u školu, volio je čitati, razmišljati i propitivati. Majci je znao reći da je najviše voli, ali je uvijek naglašavao kako mu je Crkva prva ljubav. Bio je iznimno strog prema sebi, možda i previše. Imao je izraženo kritičko mišljenje, nije šutio pred nepravdom i otvoreno je govorio o potrebi stalnog rada na sebi, ali i o obvezi dijeljenja znanja s drugima. Posebno se zalagao za ranjive skupine i one na rubu društva.
Nikša je bio čovjek kojemu život nije trebalo uljepšavati, jer je doista bio lijep. Kroz školovanje, prijateljstva i putovanja kročio je s lakoćom koja je drugima često bila teret. Ipak, iza te lakoće skrivala se velika osjetljivost. Bio je sam u svojoj borbi, borbi koju mnogi nisu vidjeli. Povijest nas uči da veliki ljudi često prolaze težak put – neki ga iznesu, neki pronađu pomoć, a neki ostanu sami.
Nakon njegove smrti, roditelji su tisuće njegovih vrijednih knjiga darovali Dubrovačkim knjižnicama što je nastavak njegova životnog poslanja: da znanje živi i da se dijeli. Danas, na njegovu grobu, stoji cvijeće iz obiteljskog vrta koje je najviše volio – tiha, ali snažna simbolika ljubavi koja ne prestaje.
Sedam godina kasnije, Nikša Spremić i dalje živi u sjećanjima, u knjigama koje je čitao, u mislima koje je ostavio, u praznini koja svjedoči koliko je bio važan. Otišao je mlad, prerano, ali je iza sebe ostavio trag kakav ostavljaju rijetki – trag dobrote, znanja i istine.
Neka mu je vječna svjetlost.
