Policajac joj je to morao nježno reći. Prvo je upitao Gisèle Pelicot misli li da toliko dobro poznaje svog supruga Dominiquea da on od nje ne može ništa sakriti. Rekla je da.
Pitao je i je li par ikada mijenjao partnere. “Čula sam samu sebe kako mucam kako mi je njihanje nepojmljivo. Nisam mogla podnijeti da me drugi muškarci dodiruju. Trebali su mi osjećaji”, prisjeća se.
Tada ju je policajac upozorio: “Pokazat ću ti fotografije i video zapise koji ti se neće svidjeti.”
A onda joj se svijet raspao.
Na prvoj fotografiji prikazan je muškarac kako siluje ženu koja je bila polegnuta na bok i obučena u tregere. “To ste vi na ovoj fotografiji”, rekao je policajac.
Potom joj je pokazao još jednu fotografiju, pa još jednu nakon toga – iz kolekcije slika koje je Dominique Pelicot snimio svojoj supruzi tijekom godina kada ju je redovito onesvijestio zalijevajući joj hranu i piće drogom, kako bi je stranci koje je pozvao u svoj dom mogli napasti dok je snimao.
Gospođa Pelicot nije mogla vjerovati da je inertna žena na fotografijama ona. “Nisam prepoznala pojedince. Ni ovu ženu. Obraz joj je bio tako mlohav. Usta tako mlohava. Bila je krpena lutka”, piše u svojoj novoj knjizi prepričavajući svoju priču o preživljavanju i hrabrosti, najšokantnijem slučaju masovnog silovanja u Francuskoj.
“Pedeset i tri muškarca došla su u našu kuću da me siluju”, prisjeća se kako joj je rekao policajac Laurent Perret.
“Mozak mi se zaledio u uredu zamjenika policijskog narednika Perreta.” Dominique Pelicot, proglašen krivim po svim točkama optužnice, dobio je maksimalnu moguću kaznu od 20 godina zatvora nakon suđenja 2024. godine koje je imalo veliki publicitet.
Regrutirao je druge muškarce u internetskoj sobi za čavrljanje da je siluju dok je bila u nesvijesti; Njih 47 proglašeno je krivima za silovanje, dvoje za pokušaj silovanja i dvoje za seksualni napad. Ukupno su osuđeni na 428 godina zatvora.
Odlomci njene knjige, Himna životu: Sram mora promijeniti stranunapisano s novinarkom Judith Perrignon, a objavljeno u francuskim novinama Svijetobjasniti kako je njezinog tadašnjeg supruga policija pozvala nakon što ga je zaštitar supermarketa uhvatio kako potajno snima ženskim suknjama.
Gospođa Pelicot bila je potpuno nespremna za bombu koja dolazi. Policajka je postupno objasnila postupke čovjeka kojeg je smatrala mužem punim ljubavi i kojeg je opisala kao “super tipa”.
Užasnuta, tada nije imala pojma kako će je kasniji događaji pretvoriti u globalnu ikonu za kampanje protiv seksualnog nasilja.
Utjelovljujući poruku da počinitelji, a ne žrtve, trebaju osjećati sram, 72-godišnja baka odrekla se svoje anonimnosti na suđenju svom bivšem suprugu i 50 drugih muškaraca.
Knjiga govori o tome kako je jutro počelo mirno, kada je policija telefonom pozvala nju i njezina supruga da odu u postaju.
Dominique Pelicot je prvo intervjuiran sam, odlomci su objavljeni u The Times otkriti. Zatim je zamjenik narednika Perret odveo gđu Pelicot u svoj ured. “Pitao me kako sam upoznao Dominique, a ja sam odgovorio da je to bilo u kući moje tete u srpnju 1971., i to je bio pravi gromovnik [love at first sight]”, piše ona.
Kad joj je policajac rekao da je njezin suprug optužen za silovanje i drogiranje, briznula je u plač. Pokazao joj je i fotografije i videa snimljene s računala njezina supruga. Prikazivalo je muškarca kako leži pored nje i siluje je.
“To ste vi na ovoj fotografiji”, rekao je Perret. “Ne, nisam ja”, odgovorila je.
Pokazao joj je fotografiju drugog muškarca kako je siluje, još u svom vatrogasnom puloveru. Tada je jedva čula što joj policajac govori. “Bilo je to poput daleke jeke glasa”, piše ona.
Zatim im se pridružila mlada žena, psihologinja.
“Osjećao sam se daleko, iako smo bili u istoj sobi. Nije mi trebala. Bio sam siguran u svoju sreću, našu sreću.
“Gotovo 50 godina braka i još uvijek sam mogla jasno zamisliti naš prvi susret. Njegov osmijeh. Njegov sramežljivi pogled. Njegova duga kovrčava kosa, koja mu se spuštala do ramena. Njegov mornarski džemper. Voljet će me.”
Gospođa Pelicot kaže da je, kada je govorila na sudu tijekom suđenja, pripremila neke bilješke. “Ljudi mi zahvaljuju na mojoj hrabrosti svaki dan. Želim im reći, ‘nije hrabrost nego volja i odlučnost da se promijeni ovo patrijarhalno, mačo društvo’.”
Kaže da bi prihvaćanje suđenja iza zatvorenih vrata zaštitilo njezine zlostavljače i ostavilo je samu s njima na sudu, “taocem njihova izgleda, laži, kukavičluka i prijezira”.
“Nitko ne bi znao što su mi učinili. Niti jedan novinar ne bi bio tu da upiše svoje ime uz njihove zločine”, objašnjava ona. “Iznad svega, niti jedna žena nije mogla ući i sjediti u sudnici kako bi se osjećala manje usamljeno.”
Kaže da je bila 20 godina mlađa možda se ne bi usudila odbiti saslušanje iza zatvorenih vrata. “Bojala bih se pogleda”, piše ona. “Ti prokleti pogledi s kojima se žena moje generacije uvijek morala boriti…”
“Možda sram lakše nestane kada imaš 70 godina i nitko više ne obraća pažnju na tebe.”
