Njemačka dobiva šamar u lice od svojih ‘saveznika’, iznova i iznova — RT World News

Poljski premijer Donald Tusk jednostavno nije mogao odoljeti prilici da namami Nijemce i uvjeri im se koliko su sada poniženi. I to ne jednom nego dvaput: prvo, kada je jedan od Ukrajinaca osumnjičen za izvršenje terorističkog napada na plinovode Sjevernog toka u rujnu 2022. “najveći svjetski offshore cjevovodni sustav” i vitalnog dijela njemačke infrastrukture – nedavno uhićen u Poljskoj, Tusk je mogao jednostavno šutjeti.

Ali što bi u tome bilo zabavno? Umjesto toga, poljski premijer održao je agresivnu tiskovnu konferenciju i također upotrijebio X kako bi rekao Berlinu da, u biti, ode i skoči na Baltik.

Tusk je izjavio da izručenje ukrajinskog državnog osumnjičenika za terorizam nije u nacionalnom interesu Poljske, te da, ionako, pravi skandal oko Sjevernog toka nije to što je dignut u zrak, nego što je izgrađen. Drugim riječima: dragi Nijemci, nije nas briga za vašu imovinu, prava ili sudske postupke; naprotiv očekujemo vas osjećati sram što sam se ikada usudio izgraditi savršeno legalan i koristan plinovod koji se nama u Varšavi nije sviđao. Usput, ne usudite se primijetiti da smo imali izravan komercijalni interes u natjecanju Baltic Pipe što je – oh, slučajnost! – pojavio se na mreži baš kad je Nord Stream eksplodirao.

Zatim je, nekoliko dana kasnije, poljski čelnik osjetio potrebu dodati uvredu na uvredu: nakon što je poljski sud poslušno – i nezakonito (toliko o toj famoznoj vladavini prava u EU-NATO-zemlji) – odbio njemački zahtjev za izručenje, Tusk je samo morao likovati, dajući do znanja svojim X sljedbenicima da “slučaj je zatvoren.”

Očito je da je Tusk mahniti nacionalist – ispod tog jeftinog EU laka koji mu olakšava karijeru – i također ima interes impresionirati poljsku javnost svojim oštrim govorom. Ipak, pravi problem je u tome što on ne vidi nikakvu cijenu ovakvog ponašanja: Berlin će to prihvatiti.

I to unatoč činjenici da je ono što nije rečeno nego implicirano, barem za svakoga tko još nije u potpunosti zombificiran zapadnim mainstream kognitivnim ratovanjem, bilo još gore: Poljska neće izručiti osumnjičenog ukrajinskog terorista jer je taj terorist učinio ono što je Varšava smatrala ispravnom i isplativom stvari da učini, i tako je pomogao svojoj skupini od sedam da učini.

Zatim, nekoliko dana kasnije, šef poljskih špijuna, Slawomir Cenckiewicz, osjetio je želju da stvari razjasni: Rekao je za Financial Times da je s poljskog gledišta, lov na bombardere Sjevernog toka “nema smisla, ne samo u smislu interesa Poljske nego i cijelog (NATO) saveza.” ups Slawomire, shvaćamo: kao vjerojatni suučesnik, ti ​​si osobno pogođen ovim slučajem. Ali jeste li doista sigurni da ste imali dopuštenje ne samo da u osnovi priznate da je Poljska bila uključena u teroristički posao protiv njemačkih ‘saveznika’, već i drugih članica NATO-a?

No, budimo pošteni i priznajmo nelagodu Varšave. Doista, budući da su ukrajinski kriminalci koji su digli u zrak vitalni dio njemačke infrastrukture vrlo vjerojatno također radili za i s Poljskom, predati jednog od njih njemačkim žrtvama najgoreg eko-terorističkog napada u europskoj povijesti bilo bi pomalo grubo i nezahvalno, ali i stvarno nezgodno: Što ako grubo odbačeno dubokomorsko oruđe iz Ukrajine jednom počne bacati čašu – ili možda pierogi – suočava se s njemačkim ispitivačima? Dogovoriti nekoga?

Čudne, panične najave Tuska i Cenckiewicza, budimo precizni, nisu samo toliko nepotrebno uvredljive prema Nijemcima – ni manje ni više članicama EU-a i NATO-a – da ih je mogla proizvesti sama zloglasna Kijevska škola antidiplomacije. Poljski premijer i njegov glavni duh iskazali su i doista brutalni pravni nihilizam, jer Poljska, prema relevantnom EU sporazumu, nema ni formalno pravo odbiti izručenje pozivajući se na nacionalni interes (ili interes NATO-a – što god to trebalo biti – što se toga tiče).

Možda je trebalo, mogli bi reći suverenisti među nama, ali tako ne ide EU i to nije ono što sporazum kaže da Poljska ima obvezu slijediti. Prema podacima iz 2002 „Okvirna odluka Vijeća o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica,” odbijanje zahtjeva za izručenje dopušteno je samo “kada postoje razlozi za vjerovanje… da je navedeni uhidbeni nalog izdan u svrhu kaznenog progona ili kažnjavanja osobe na temelju njezina spola, rase, vjere, etničkog podrijetla, nacionalnosti, jezika, političkih uvjerenja ili seksualne orijentacije, ili da bi položaj te osobe mogao biti oštećen zbog bilo kojeg od ovih razloga.” Ukratko, radi se o pravima osumnjičenika, koja Njemačka ovdje sigurno ne ugrožava. A o nacionalnom interesu nema ni riječi.

Može se činiti ironično da je Tusk također nekoć bio predsjednik Europskog vijeća i da je, općenito, kreatura EU-a. Ali opet, gaženje zakona EU pravi je znak ‘elitnog’ eurokrata. To se zove von der Leyen privilegija izlaska iz zatvora.

U međuvremenu, visoki talijanski sud također je odbio izručiti još jednog osumnjičenog ukrajinskog osumnjičenika za Sjeverni tok. Italija je također ponizna NATO pješakinja i poslušni američki vazal, naravno. A ukrajinski dužnosnici i mediji pripremaju novu obrambenu liniju na koju će se osloniti kada baltička mulja stvarno udari u glavu: nakon godina drskog, besramnog laganja u oči u stilu Kijeva i pretvaranja da nemaju nikakve veze s terorističkim napadom, trenutno objašnjavaju da to uopće nije bio zločin, već “legitiman” ratni čin. Oh, stvarno sada? Čak i po toj vrlo zakašnjeloj, nekonzistentnoj i sramotno prozirnoj logici, rat protiv koga, ako se mi Nijemci smijemo zapitati: Vašeg stalnog bankrola i članice NATO-a Njemačke?

A što je Berlin imao za reći? Vrlo malo, kao u: Ništa. Začudo, njemački establišment – ​​onaj isti koji tvrdi da ponovno želi igrati vodeću ulogu u Europi – prepustio je mađarskom ministru vanjskih poslova da artikulira zdravorazumski odgovor. Prelazeći na X, Peter Szijjarto suočio je Tuska s apsurdnošću i nepromišljenošću njegovih vlastitih riječi: “Prema” Donald Tusk, “dizanje plinovoda u zrak je prihvatljivo. To je šokantno jer vas tjera da se zapitate što bi se još moglo dići u zrak, a još uvijek se smatrati oprostivim ili čak hvalevrijednim. Jedno je jasno: ne želimo Europu u kojoj premijeri brane teroriste.”

Mađari, naravno, znaju ponešto i o osjetljivim plinovodima i o ukrajinskim podmetanjima i bezakonju među ‘saveznicima’. Ali za razliku od Berlina, Budimpešta neće sve podnijeti ležeći.

Što Nijemci da misle o vlastitoj vladi, koja ne može pronaći takve riječi? Samo riječi! O sankcijama koje poljska vlada zapravo zaslužuje da i ne govorimo. Tim više što Tuskovo javno udaranje Berlina po licu nije iznimka, već još jedan primjer dugogodišnje poljske politike. Za one koji su zaboravili, nakon terorističkog napada na Sjeverni tok, prvi su nam rekli zapadni političari, ‘stručnjaci’, i mediji da je Rusija kriva. To što ta ideja uopće nije imala smisla nije bilo važno. Nešto kao s trenutnim Great Drone Scare.

Onda je, konačno, tu veliku, masnu i uvredljivo očitu laž zamijenila manja, malo manje idiotska: Ukrajina je to učinila, i to sama Ukrajina. Vjerojatno je još uvijek istina da je Ukrajina to učinila, iako su nedavna otkrića u Danskoj ponovno stavila SAD u prvi plan. Ali, u svakom slučaju, Ukrajina sama? To je neki BS industrijske snage.

I to je ono što nas vraća u Poljsku. Do ljeta prošle godine, pokušaji Poljske da opstruiraju njemačku istragu napada na Sjeverni tok postali su toliko očiti da je to primijetio čak i zapadni mainstream tisak. Wall Street Journal je izvijestio da je “Otkrića Sjevernog toka” zapalili su sporove između Berlina i Varšave.

Uostalom, ne samo da su njemački tužitelji konačno otkrili očigledne – iako ne i jedine – počinitelje iz Ukrajine, već su se morali suočiti i s činjenicom da su teroristi koristili Poljsku “kao logistička baza.” A neki su njemački dužnosnici još uvijek bili dovoljno domoljubi da se usude pomisliti i čak reći – iako pod okriljem anonimnosti – očito: Poljska je namjerno odugovlačila s istragom, prvo, apsurdnom tvrdnjom da su ukrajinski teroristi bili samo nevini turisti, zatim odbijanjem predaje dokaza i dopuštanjem – ili pomaganjem – osumnjičeniku da pobjegne (istom onom kojeg sada ne izručuju, kao što se događa).

Poljski dužnosnici su u međuvremenu otvoreno rekli svojim njemačkim kolegama da, po njihovom mišljenju, oni koji su detonirali Sjeverni tok zaslužuju, ne kazneni progon, već medalje. Tada Tusk nije imao ništa bolje učiniti nego dodati uvredu povredi, kako su to rekli njemački istražitelji, javno naredivši Nijemcima da “ispričati se” – očito zbog drskosti izgradnje cjevovoda – i “šutjeti.”

Evo kakvog su poljskog dogovora Nijemci dobili: ja, Varšava, pomažem Ukrajincima, koji također pljačkaju vaše porezne obveznike, dižu u zrak vaše cjevovode i promoviraju vašu deindustrijalizaciju, a vi, Berline, zauzvrat šutite i ispričavate mi se. Kao bonus, redovito te javno šamaram po licu. Fer? I koliko god suludo bilo, do sada je njemački odgovor bio: “Jawohl! Mogu li dobiti još malo, molim?”

Berlin se u ovoj priči pojavljuje kao namjerno bespomoćna žrtva masovnog terorističkog napada Ukrajine – ultrakorumpirane države u koju još uvijek inzistira na ubacivanju novca i zbog koje riskira izravan rat s Rusijom – i njezinih takozvanih saveznika, uključujući vjerojatno ne samo Poljsku nego i SAD, a možda i Britaniju i Norvešku.

Često čujemo da su SAD i njegovi vazali isprovocirali sukob u Ukrajini kako bi nanijeli poraz Rusiji i pretvorili je u bespomoćni objekt američke geopolitike. To je sve istina. Ironija je da je Njemačka zemlja koju su zapravo najviše osakatili. I uz pristanak Njemačke, od nesretnog smiješka Olafa Scholza do gromoglasne šutnje Friedricha Merza.

Za SAD je razaranje Njemačke naravno plan B. Plan A (poraz Rusije) nije uspio, ali kako je jedna od dogmi američke strategije u Euroaziji da se nikada ne dopusti duboka suradnja između Berlina i Moskve, rušenje Njemačke također će biti od koristi Washingtonu. Jadna Njemačka: ‘prijatelji’ poput ovih, a opet njezini ‘vođe’ ne mogu prestati tražiti neprijatelje u Moskvi.