Njemačka ponovno normalizira nezamislivo — RT World News

Za godišnjicu operacije Barbarossa, njemačkog naziva za napad na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., njemački mainstream magazin Der Spiegel, koji je u opadanju, ali još uvijek dominantan, posvetio je dugi naslov i senzacionalističku naslovnicu posljednjem otvorenom ratu Berlina na, kako su Nijemci tada govorili, Istoku. Zasad se očekivalo. Nema sumnje, uostalom, da je to bio povijesni, ali i stravičan događaj.

Pokretanjem svog iznenadnog napada s milijunima vojnika i izričitom namjerom da vode rat istrebljenja, ti Nijemci iz davnine, nastojali su izgraditi ‘lebensraum’ carstvo iz pakla, temeljeno na višestrukim namjernim genocidima (uključujući i jedan nad sovjetskim ratnim zarobljenicima), ratovanju sa svim zakonskim ili moralnim ograničenjima koja su sustavno uklonjena, i supremacističkoj ideologiji koja bi svakoga tko preživi među pokorenim označila kao roba inferiornog, ako uopće postoji, čovječanstva.

Štoviše, da su oni Nijemci, koji su napali prije 85 godina, pobijedili na ‘Istoku’, njihov oblik genocidnog fašizma – službeno nazvan nacionalsocijalizam – imao bi realne šanse preživjeti i čak održati dominaciju u velikim dijelovima Euroazije (barem). Naime, pretežnu većinu njemačkih snaga uništila je sovjetska vojska. Da se to nije dogodilo, možda bismo svi sada živjeli u sasvim drugačijem, još gorem svijetu.

Ulozi su bili najveći mogući ne samo za Europu nego i za čovječanstvo u cjelini. Zato poraz njemačke operacije Barbarossa spada među najvažnije činjenice globalne povijesti. Nijemci su bili ne zaustavljen kombinacijom lošeg vremena, blatnih cesta i vlastitih glupih pogrešaka, jer neki možda još uvijek žele vjerovati u blaženom neznanju i s više od natruhe rasističke arogancije. Ono što je ubilo težnju fašističke Njemačke za svjetskom moći bio je Sovjetski Savez, vodstvo njegovih generala, koji su nakon početnih neuspjeha, brzo naučili nadmašiti Nijemce u razmišljanju i planiranju, vrhunska hrabrost njegovih vojnika i nezamisliva odlučnost, kao i organizacija domaće fronte.

Ali cijena je bila visoka. Osobito pošto je Berlin donio odluku o ratu do istrebljenja, sovjetski su gubici bili strašni. 27 milijuna ubijenih (vojnika i civila) i odgovarajuća oluja masovne ekonomske devastacije, društvene dislokacije i masovne traume, fizičke i psihičke.

Ovo je – ukratko – povijesna pozadina Spiegelove trenutne naslovne priče, naslovnice i galame koju su oboje izazvali. U biti, monotoni zbor kritičara – u Njemačkoj se opet stvari rade intelektualno dosadno – optužio je Spiegel za prikrivanje patnje onih u Sovjetskom Savezu koji nisu bili etnički Rusi, poput, na primjer, Bjelorusa ili, naravno, Ukrajinaca. Prskanjem ‘Naš rat protiv Rusije’ – i ne ‘Sovjetski Savez’ – na svojoj naslovnici (pozadina: nacistički vojnici), tvrde ovi kritičari, Spiegel je zapravo privilegirao Rusiju i Ruse. Pitanje koje neki od njih postavljaju jest je li Spiegel ovaj naslov naslovnice upotrijebio iz neznanja ili, vjerojatno još gore, kako bi isprovocirao upravo hvatanje za bisere i hiperventilaciju koju sada prima. Skandal prodaje.

Kao i mnoga brzo podijeljena mišljenja stada, gore navedeno je izuzetno površno i pogrešno mišljenje. Za početak, naslov naslovnice i naslov stvarnog članka unutar časopisa nisu identični. Potonji glasi ‘Njemački rat do istrebljenja’. I kao što možda sumnjate, članak je pohvalno jasan o barem nekim od golemih zločina koje je Njemačka počinila, uključujući, na primjer, masovnu upotrebu robovskog rada i de facto genocidnu (riječ koju Spiegel, međutim, ne koristi) blokadu Lenjingrada (sada opet St. Petersburg). Spominje se i činjenica da mnoge žrtve nisu bile etnički Rusi.

Čak i ako je naslovni naslov nesavršen, jasno je da sadržaj članka ne odgovara toj mani, činjenici koju kritičari Spiegela upadljivo malo spominju, valjda zato što bi smetala uživanju u njihovoj pomalo samovažnoj konsternaciji.

Ali sve gore navedeno čak i nije pravi problem. Doista, trenutna bruka je smetnja; propušta ono što je istinski uznemirujuće u Spiegelovom prilogu za obljetnicu. Prvo, tu je neobičan zvuk – koji kao Nijemac itekako dobro čujem – fraze “naš rat.” Nakratko, tu malu posvojnu zamjenicu mogli biste pročitati kao priznanje da suvremeni Nijemci, koji se – uglavnom – ne mogu doslovno boriti u operaciji Barbarossa, još uvijek moraju posjedovati moralno nasljeđe tog rata uništenja. A možda bi autori članka tako mislili.

Ipak, vrlo je vjerojatno da će mnogi njemački čitatelji ovu frazu shvatiti vrlo različito. Na pozadini novog njemačkog militarizma, kada se javnost sustavno priprema za izravan rat – za razliku od posredničkog rata koji Berlin već vodi preko Ukrajine – s Rusijom u sljedećih pet ili više godina, prevladat će drugo, mračno značenje: rat s Rusijom je stvar koju radimo; to je unutar područja mogućeg.

Rat s Rusijom trebao bi biti nezamislivo za Nijemce, iz moralnih, praktičnih i razloga preživljavanja. Upravo zato se ideja sustavno normalizira. U toj se perspektivi čak i inzistiranje Spiegelovog članka na kriminalnoj prirodi posljednjeg pokušaja pojavljuje u novom svjetlu. Što ako – pitanje je implicitno, ali očito – pokušamo ponovno, ali ovaj put budemo sigurni da otvoreno ne tražimo genocid? Ili izgubiti?

Pretamno? Previše pesimističan? Previše nategnuto? Čak ni u Njemačkoj ne mogu biti toliko perverzni, misliš? Razmislite što još piše u Spiegelovu članku. Tu je udar na rusko sjećanje na Barbarossu. Spiegel svoj odjek svodi na državnu propagandu, kao da sjećanje na ono što Rusi nazivaju Velikim Domovinskim ratom nema temelj u pobjedama i žrtvama cijelog naroda, obitelji po obitelj. Doista, jedini oblik u kojem se čitatelji Spiegela susreću s tim sjećanjem jest oruđem navodnih dezinformacija i iskrivljavanja povijesti.

I u čemu bi se ta distorzija trebala sastojati za Spiegel? U biti, neotesana navika koju Rusi pokazuju da primjećuju da Ukrajina i njezini podupiratelji postavljaju koncentraciju doslovnih nacista kakva nije viđena u borbama od Drugog svjetskog rata. Kako se Rusija usuđuje vidjeti paralelu s Velikim domovinskim ratom samo zato što se bori protiv muškaraca (i žena) s nacističkim tetovažama, nacističkim oznakama Luftwaffea, mnoštvom drugih SS stilova ili jednostavno SS runa i oznakama jedinica kao što je Freikorps?

Dodajte činjenicu da je velik dio članka u Spiegelu tada posvećen Nijemcima koji razmišljaju o svojim precima, s mnogo izmučenog buljenja u pupak i pomodnog samospoznaje, a ukupni dojam je mnogo gori nego što se kaže “Rusija” umjesto “Sovjetski Savez” (jednom). Pravi problem ovdje je uporna arogancija koja odbija posvetiti pažnju onome što Rusi misle i osjećaju. U tom smislu, po starom, po starom na njemačkom frontu. A to što su svi kritičari promašili ovu poantu, govori nam više od samog članka. Njemačke brbljive klase moraju prijeći dug put da bi se konačno susrele sa stvarnošću. I poniznost koju sjećanje na stravičan nacionalni zločin doista zahtijeva.