Blokadom imenovanja novog izraelskog veleposlanika u Zagrebu započeo je novi val sukoba između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Zorana Milanovića koji načelno pokazuje duboko neslaganje oko funkcioniranja državnih institucija i diplomacije.
Već mjesecima predsjednik Milanović odbija dati suglasnost za imenovanje novog izraelskog veleposlanika Nissana Amdura što Plenković opisuje kao totalitarno ponašanje i narušavanje vanjsko-političkog imidža naše zemlje.
Nastavak tvrde kohabitacije
Na te optužbe Milanović ne pristaje budući da već mjesecima neumorno naglašava da se protivi izraelskoj politici u Gazi što je demonstrirao odbijanjem suradnje koju Vlada predvođena Plenkovićem nastoji održati. Sukob među vladajućim dvojcem prelio se i na parlamentarnu razinu nakon što nedavno u Saboru nije izabrano troje sudaca Ustavnog suda. U tom kontekstu Plenković je prozvao Milanoviću blisku ljevicu predvođenu SDP-om i Možemo zamjerajući im to što, kako je primijetio, namjerno paraliziraju i pokušavaju ukinuti Ustavni sud iz političkog kaprica. Ono što je posebno razljutilo Plenkovića svakako je Milanovićeva samovolja koja je bila vidljiva i nedavno u slučaju protjerivanja Lendića.
Plenkovć to vidi kao samovladu i odbijanje instuticionalnog dijaloga, dok s druge strane javnost vidi da dvojica državnika godinama ne pronalaze kompromis oko rotacije i imenovanja novih hrvatskih veleposlanika i konzula širom svijeta što je rezultiralo potpunom blokadom diplomatske mreže. Sukobi se ponavljaju i oko kontrole nad Oružanim snagama pa se prelijevaju i na modernizaciju vojske.
Pri tome Plenković učestalo traži način na koji bi pritisnuo Milanovića koji blokira značajan dio vladinih obrambenih inicijativa. Sve ovo čemu svjedočimo zapravo je tek nastavak duboke institucionalne i ideološke borbe nad ključnim polugama vlasti. I dalje se dakle odnos između premijera i predsjednika može opisati kao tvrda kohabitacija, samo što je Milanović u ovom, novom mandatu odlučio da će kohabirati u tišini. Sukob oko Ustavnog suda i imenovanje veleposlanika nije ništa drugo doli borba za utjecaj, smatraju upućeni u tematiku objašnjavajući da Plenković dominaciju HDZ-a nastoji potvrditi kroz parlamentarnu većinu.
Stari znanci
S druge strane Milanović se ondje gdje je za bilo što potreban njegov supotpis čvrsto drži ustavnih ovlasti profilirajući to kao branu onome što naziva HDZ-ovim ovladavanjem neovisnim institucijama. Pita li se HDZ-ovce njihov premijer Hrvatsku nastoji profilirati kao integriranu članicu EU-a i NATO-a koja prati politiku Bruxellesa i Washingtona na što Milanović ne pristaje. On nastoji ostavljati dojam političara koji Hrvatsku stavlja na prvo mjesto kontrirajući zapadnim saveznicima.
U više navrata predsjednik je uostalom javno komunicirao da se protivi pretjeranom uvlačenju Hrvatske u sukobe na globalnoj razini što koristi i za privlačenje značajnog dijela biračkog tijela skeptičnog prema briselskim, i načelno zapadnjačkim odlukama. U kontekstu sukoba između premijera i predsjednika ne treba zaboraviti niti to da se ovdje uglavnom, i nerijetko radi o sukobu dvaju golemih političkih ega.
Nije nepoznanica da su Plenković i Milanović stasali u istom inkubatoru Ministarstva vanjskih poslova devedesetih godina pa stoga oni koji ih poznaju svjedoče da njihov sukob traje dulje od desetljeća opisujuići ga kao duboko personaliziranih. Njih su dvojica pri tome političari različitog stila. Plenković se služi diplomatskim rječnikom i s pozicije političke moći Milanovića optužuje za štetu državi i divljaštvo dok Milanović izravnim, uličnim pa i pomalo političkim rječnikom Plenkovića prikazuje kao birokrata pod utjecajem Bruxellesa bez vlastitog stava. U konačnici izgleda da ni u ovom drugom mandatu ni jedna strana ne misli popustiti jer popuštanje u očima javnosti i njihovih birača predstavlja politički poraz i kapitulaciju.
