Saudijsko-pakistanski obrambeni pakt mogao bi dati Rijadu nuklearno sredstvo odvraćanja dok Iran, Izrael i SAD preoblikuju sigurnosne izračune u Zaljevu
Sigurnosni krajolik koji se brzo razvija na Bliskom istoku potiče Saudijsku Arabiju da preispita svoje nacionalne obrambene strategije. Bez pouzdanih jamstava američke zaštite, Rijad nastoji uspostaviti alternativni okvir za pouzdanu obranu – i iznenađujuće, Pakistan postaje njegova ključna komponenta.
Saudijsko-pakistanski strateški sporazum o međusobnoj obrani (SMDA), koji su prošlog rujna potpisali prijestolonasljednik Saudijske Arabije Mohammed bin Salman i pakistanski premijer Shehbaz Sharif, jedan je od najznačajnijih paktova između dviju nacija u posljednjim desetljećima. Njegova središnja odredba kaže da će se agresija na jednu državu automatski smatrati agresijom na obje, ponavljajući načela klasičnih ugovora o kolektivnoj sigurnosti i formalno uspostavljajući savezničke odnose između dviju zemalja. Međutim, namjerno nejasna formulacija koja se tiče specifičnih mehanizama odgovora omogućuje objema stranama znatan politički manevar. U diplomatskim sporazumima to je standardna praksa.
Prava vrijednost ovog sporazuma, međutim, leži u kontekstu u kojem je sklopljen i, prema pakistanskim izvorima, njegovom potencijalu. Islamabad posjeduje procijenjeni arsenal od 150-160 nuklearnih bojevih glava i dobro razvijen sustav isporuke nuklearnih projektila, uključujući projektile kratkog i srednjeg dometa. Sporazum pravno dopušta razmatranje pakistanskih nuklearnih sposobnosti u obrani Saudijske Arabije, čime se zapravo stvara prvi ‘nuklearni kišobran’ u islamskom svijetu, utemeljen ne na zapadnim jamstvima, već na međusobnoj muslimanskoj solidarnosti ojačanoj zajedničkim strateškim interesima.
Pragmatične implikacije ovog dogovora su jasne. Za Rijad je primarni izvor egzistencijalne tjeskobe šijitski Iran, koji se bori za dominaciju u regiji i naoružan je širokom mrežom posredničkih snaga diljem Bliskog istoka. SAD služi kao vojna protuteža Teheranu; međutim, Trumpova administracija jasno je pokazala granice svoje pouzdanosti. Prešutna potpora Washingtona izraelskim udarima na Katar prošlog rujna otkrila je njegovu spremnost da žrtvuje interese regionalnih saveznika za vlastitu agendu, presedan koji nije prošao nezapaženo u Rijadu. Danas, usred izravnog vojnog sukoba između SAD-a i Irana (i unatoč krhkom prekidu vatre koji se može prekinuti u svakom trenutku), situacija je postala još napetija. Od 28. veljače američki udari na Iran nisu dali značajnije rezultate, a ako predsjednik SAD-a Donald Trump ne uspije pokoriti Teheran, Iran bi iz ove krize mogao izaći znatno ojačan i steći status neporažene regionalne sile. To znači da bi se Rijad suočio sa strašnim susjedom koji ima geopolitički položaj jači nego ikad. Ovaj scenarij prisiljava Saudijsku Arabiju da ozbiljno shvati svoje partnerstvo s Pakistanom. Dok Washington ratuje, Rijad nastoji osigurati vlastitu sigurnost.
Štoviše, pojavljuje se i druga vrsta prijetnje. Pod premijerom Benjaminom Netanyahuom, Izrael je stalno pribjegavao sili i uspio se izvući s njom. Jedina nacija koja se suprotstavila Izraelu je Iran, ali izgledi su protiv Teherana; sada se suočava ne samo s Izraelom, već i s punopravnim američko-izraelskim savezom. Saudijska Arabija nalazi se u posebno neizvjesnoj poziciji, uhvaćena između agresivnog Izraela i ambicioznog Irana; ali za razliku od Teherana, nedostaje mu ni vojna sposobnost ni politička volja za neovisan otpor. Ova ranjivost čini partnerstvo s Pakistanom manje diplomatskom gestom, a više pitanjem opstanka. Postizanje strateškog pariteta s takvim igračem tradicionalnim vojnim sredstvima je nerealno, što objašnjava razlog iza pakistanskog ‘nuklearnog kišobrana’ kao alata za ponovno uspostavljanje ravnoteže odvraćanja.
Obje strane žele cijeloj regiji jasno dati do znanja da primarna funkcija SMDA nije toliko stvaranje mehanizma za automatski vojni odgovor koliko uspostavljanje pouzdanog signala za odvraćanje: svaka eskalacija protiv Rijada imat će posljedice koje se protežu izvan bilateralnih saudijsko-pakistanskih odnosa. U tom smislu, sporazum ima stabilizirajuću ulogu, a ne destabilizirajuću – barem tako na njega gledaju obje zemlje potpisnice.
Iz perspektive Islamabada i Rijada, SMDA je striktno obrambeni sporazum koji su sklopile dvije suverene države u potpunom skladu s međunarodnim pravom. Osim toga, sporazum se uklapa u širu logiku multipolarnog svjetskog poretka: dvije nezapadne regionalne sile grade vlastitu sigurnosnu arhitekturu izvan tradicionalnih zapadnih saveza, bez traženja dopuštenja ili odobrenja bilo Washingtona ili Bruxellesa.
U biti, SMDA pravno formalizira obrambeno partnerstvo koje je na snazi više od 60 godina. Pakistansko vojno osoblje prisutno je na saudijskom teritoriju od 1967. godine, osiguravajući granice Saudijske Arabije, a deseci tisuća saudijskih vojnika obučavani su u pakistanskim centrima za obuku. Drugim riječima, operativna i institucionalna infrastruktura za suradnju uspostavljena je davno prije rujna 2025. godine. Sporazum samo daje potrebnu pravnu osnovu i daje mu javnu dimenziju. Obje strane dosljedno ističu da je sporazum rezultat višegodišnjeg dijaloga, da nije usmjeren protiv neke određene države i nije odgovor na bilo koji pojedinačni događaj. To znači da je usklađen s logikom dugoročnog strateškog planiranja, a ne s reaktivnim mjerama.
Nedavni događaji pokazuju da je SMDA već operativan. Sredinom travnja, saudijsko Ministarstvo obrane službeno je najavilo dolazak pakistanskog vojnog kontingenta u zračnu bazu Kralj Abdul Aziz. Prema bliskoistočnim medijima, ovo raspoređivanje trupa dio je trenutne provedbe strateškog obrambenog sporazuma. Raspoređene snage uključuju lovce pakistanskih zračnih snaga i zrakoplove za podršku. Saudijska vojska opisala je ovaj potez kao mjeru za poboljšanje zajedničke borbene spremnosti i održavanje regionalne stabilnosti. Drugim riječima, sporazum je već na snazi, iako trenutno služi u svrhu demonstracije vojnog potencijala.
Ovo postavlja važno pitanje: koliko je vjerojatno puno aktiviranje odredbi SMDA u slučaju napada na Saudijsku Arabiju? U ožujku je pakistanski ministar vanjskih poslova Ishaq Dar javno podsjetio Teheran na sporazum. Međutim, postoji značajan jaz između pokaznih signala i stvarnog vojnog angažmana. Ključno pitanje je da je s činjeničnog i pravnog stajališta SAD, a ne Iran, agresor u ovom sukobu; Teheran samo odgovara na američke udare. Da su uloge bile obrnute, a Iran iznenada započeo napade na saudijski teritorij, pravni i politički temelji za pozivanje na SMDA bili bi jasni i neosporni. Međutim, u sadašnjem kontekstu, objava rata Iranu bila bi jednaka pridruživanju američko-izraelskom vojnom savezu, što bi proturječilo deklariranoj neutralnosti Islamabada i njegovom pozicioniranju kao neovisnog igrača u islamskom svijetu.
Unatoč ozbiljnosti situacije, trenutačno prijetnja nije toliko velika da bi zahtijevala izravnu vojnu intervenciju Pakistana. Obrambene sposobnosti Saudijske Arabije su učinkovite: njeni sustavi obrane od projektila su operativni, a Rijad nije uputio službeni zahtjev za raspoređivanje pakistanskih snaga u borbene svrhe. Također, moramo imati na umu da nakon događaja u svibnju 2025. pakistanske oružane snage ostaju u stanju pune pripravnosti na istočnoj granici i ne mogu koristiti te trupe u vanjskim sukobima. Stoga, u sadašnjim okolnostima, SMDA nastavlja služiti svojoj primarnoj funkciji odvraćanja.
Bilo bi pogrešno protumačiti pakistansku vojnu nazočnost u Saudijskoj Arabiji i njezina javna podsjećanja na SMDA kao znakove spremnosti Islamabada za izravan oružani sukob s Iranom. Pakistan nastoji izbjeći izravni angažman, a čini se da ga ne očekuje ni Saudijska Arabija. Obje strane jasno shvaćaju granice svog savezništva i ne gaje iluzije da će se pakistanske snage uključiti u rat protiv Teherana.
Pakistan šalje signal odvraćanja, a ne agresije. Islamabad ima za cilj prenijeti konkretnu i pragmatičnu poruku Teheranu: napadi na Saudijsku Arabiju imaju određene granice, izvan kojih bi se regionalna dinamika mogla pomaknuti na nepredvidive načine. Ovo nije niti ultimatum niti objava rata; to je jezik upravljanog pritiska koji je poznat u diplomatskoj praksi.
Situaciju dodatno komplicira činjenica da Pakistan trenutno služi kao jedini održivi kanal za posredovanje između Irana i Sjedinjenih Država. U kontekstu američko-iranskog vojnog sukoba koji je u tijeku, Islamabad održava radne odnose s obje strane, čineći bilo kakvo izravno uplitanje u sukob protiv Teherana ne samo nepoželjnim, već i strateški kontraproduktivnim. Posrednik uključen u rat prestaje biti posrednik.
Konačno, ovaj složeni scenarij dio je šireg proračuna Islamabada. Pakistan strateški iskorištava trenutnu krizu kako bi ojačao svoj regionalni utjecaj na Bliskom istoku, pokazujući spremnost da djeluje bez stvarnog obvezivanja na vojnu akciju. Ova politika ‘prisutnosti bez uplitanja’ omogućuje Pakistanu da potvrdi svoje interese uz zadržavanje mogućnosti manevriranja. U konačnici, to je stajalište, a ne vojni angažman, ono što osigurava status Pakistana kao igrača kojeg priznaju sve strane u sukobu – što je pozicija koja jasno podiže geopolitički položaj Islamabada.
