Proslave krizmi i pričesti odavno su se pretvorile u velika slavlja, gotovo kao svadbena, a čini se kako se za ovogodišnju sezonu proslave sakramenata trebalo itekako ranije pripremiti. Naime, već u listopadu na kraju misnog slavlja župnici su obznanili datume pričesti ili krizme. Tako su roditelji pohitali osigurati mjesto gdje će se okupiti obitelj i prijatelji kako bi se obilježio svečani dan krizmanika ili prvo pričesnika.
Vrlo često se za cijenu ne pita već moraš uzeti ono što je ostalo. Ipak, troškovi su poprilično visoki jer cijena stolice varira od 40 pa do čak 70 eura. Prema riječima majke jedne splitske krizmanice, troškovi ovakvih svečanosti penju se u ‘nebesa’, a nije rijetkost da neki i posežu za kreditima kako bi mogli financirati slavlje.
“Samo nas proslava u restoranu košta više od tisuću eura, a trebate još opremit krizmanicu, pa i ostatak obitelji. Svi se vole lijepo obući i dotjerati. Sve to košta, tako da troškovi minimalno dođu do 2000 eura” kaže nam majka prvopričesnice.
Nema slobodnog restorana u Splitu i okolici za krizme i pričesti. Rezervirani su već i za 2026., a roditelji dižu kredite da bi platili feštu
Novi trend koji ‘izbiva eura iz džepa’
I kao da sve to nije dovoljno, pojavio se novi trend koji ‘izbiva eura iz džepa’. Darivanje svećenik. Naime, uoči proljetnih termina svetih pričesti i krizmi, u mnogim dalmatinskim župama ne odvija se samo duhovna priprema djece – već i roditeljska organizacija oko poklona za svećenike. Iako Crkva nikada nije propisala ni poticala takvu praksu, ona postaje gotovo neizostavan dio priprema, a roditelji se često osjećaju dužnima prikupiti novac za „zahvalni dar“.
Tako svećenici dobivaju poklone poput satova, parfema, slika i slično. Roditelji kažu kako se osjećaju obveznima sudjelovati u poklonu jer to „svi rade“, a iznos koji se skuplja varira od 10 i više eura.
„Poprilično sam ostala iznenađena kada su me dodali roditelji prvopričesnika u WhatsApp grupu u kojoj se raspravljalo oko poklona svećeniku i iznosu koji će se prikupiti. Nije stvar u novcu, nego u osjećaju da će naše dijete ispasti jedino koje nije ‘sudjelovalo’, ako mi ne damo“, iako ovakav potez smatram bespotrebnim“, kaže jedna majka prvopričesnice iz Splite.
„Nekako ispada da se sve svelo na novac, pa i ono što treba biti duhovno. Roditelji smatraju da pokažemo svoju zahvalnost prema svećeniku na tome što je posvetio naše dijete“, dodaje.
S druge strane, neki roditelji smatraju ovo lijepom gestom.
„Iskreno, meni se to darivanje čini sasvim normalno i ljudski. Svećenik je mjesecima pripremao našu djecu, strpljivo radio s njima, vodio vjeronauk, ispovijedi, mise – to je ogroman trud. I nije stvar u tome da ga se ‘mora’ nagraditi, ali ako možemo skupiti nešto simbolično, zašto ne bismo? To je gesta zahvalnosti, ništa više. Kao kad kupite učiteljici cvijeće na kraju školske godine – nije obavezno, ali je lijepo.
Znak zahvalnosti ili…?
Kod nas se skupilo po 20 eura po obitelji, i to stvarno nije veliki iznos kad pogledate koliko trošimo na haljine, odijela, frizure, torte i restorane. Ako smo spremni dati stotine eura na proslavu, onda možemo dati nešto i za čovjeka koji je dijete pripremao za sakrament. Ne mislim da to umanjuje duhovni aspekt, naprotiv – djecu tako učimo zahvalnosti. Pokazujemo im da se trud cijeni.
Naravno, nitko nas nije prisilio. Sve je bilo dogovoreno u dogovoru s drugim roditeljima. Tko nije htio sudjelovati, nije morao, i nitko nije ništa prigovarao. Meni osobno je bilo drago dati nešto, i vidjela sam da je i svećeniku bilo drago, ne zbog samog dara, nego zato što zna da zajednica cijeni njegov rad. Mislim da bismo se više trebali usredotočiti na dobre namjere, a manje na to tko je što dao i koliko. Jer kad se daruje iz srca, sve drugo je manje važno.“
Svećenik: „Ovo ne treba biti praksa“
No, što o tome misle oni kojima su darovi i namijenjeni?
Komentar smo potražili i kod splitskog svećenika don Ivana Terze, koji otvoreno izražava nelagodu oko ovog trenda:
„Nisam takav način zahvale doživio. U nijednoj župi na kojoj sam dosad bio nije bilo ovakve prakse niti sam je poticao. Smatram, ako ljudi osobno osjete neku potrebu zahvaliti se na ovakav način, razumijem, ali svakako da ovo bude praksa i da se ‘treba’, nije potrebno. Teško mi je iznijeti sud o tome jer svatko ima svoje potrebe – individualno je u redu ako netko osjeti potrebu, ali grupe, zajednička skupljanja… mislim da je u ovome svemu nepotrebno. Za reći ‘hvala’ uvijek postoji drugi način, a ne kupnja zajedničkog poklona kao učiteljici“, kazao je don Terze za naš portal.
Moja reakcija na članak je…
