Stanovnike Srbije sve više brine što će se dogoditi s opskrbom plinom ako Rusija prestane isporučivati plin, posebno u kontekstu američkih sankcija koje bi mogle utjecati na Naftnu industriju Srbije (NIS).
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je 2. prosinca izjavio da, ako Srbija do 5. prosinca ne dobije novi ugovor o isporuci plina iz Rusije, od 8. prosinca počinju pregovori s drugim dobavljačima. Samo dva dana kasnije Vučić je najavio kako očekuje potpisivanje kratkoročnog ugovora s Rusijom. Dosadašnji desetogodišnji ugovor istekao je u svibnju, a aktualni kratkoročni ugovor istječe krajem godine. Vučić je građane uvjeravao da „do ljeta neće biti problema s plinom, i to po dobrim cijenama“.
Srbija godišnje troši oko tri milijarde kubnih metara plina, pri čemu Rusija i dalje pokriva većinu uvoza, odnosno 80 posto ove godine, dok je 2024. udio iznosio 93 posto. Ni predsjednik Vučić, ni Ministarstvo energetike nisu za BBC otkrili tko bi mogao biti „druga strana“ koja bi nadomjestila ruski plin, a nisu rekli ni kolika bi bila cijena.
Mogu li drugi dobavljači nadomjestiti ruski plin?
Srbija već uvozi plin i iz Azerbajdžana i Mađarske. Krajem 2023. potpisan je ugovor o isporuci 400 milijuna kubnih metara godišnje preko Turskog toka, koji prolazi kroz Bugarsku. Taj kapacitet trebao bi se povećati, iako nisu precizirane količine. Uz to, Azerbejdžan i Srbija grade plinsku elektranu u Nišu vrijednu 600 milijuna eura.
Azerbejdžan je prošle godine izvezao gotovo 12 milijardi kubika plina u osam zemalja Europske unije (EU), a doprema ga i u još četiri zemlje Europe koje ne pripadaju tom bloku. Očekuje se da će izvoz u EU narasti na 16 milijardi kubika do 2027. godine, a Azerbejdžan se nada i proširenju plinske infrastrukture, što je u zajedničkom interesu, rekao je Hikmat Hajijev, suradnik azerbejdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva.
Srbija uvozi plin i preko plinovoda iz Mađarske, a u kombinaciji s plinom iz Azerbejdžana mogla bi podmiriti svoje potrebe, kaže Aleksandar Kovačević, viši istraživač Oksfordskog instituta za studije energetike, za BBC na srpskom. „Postoji velik broj različitih dobavljača plina koji bi mogli zadovoljiti sadašnje potrebe Srbije za prirodnim plinom. „Nabava s međunarodnog tržišta na otvorenom moru jednako je moguća kao i nabava plina iz Rumunjske, gdje se očekuje rast proizvodnje“, dodaje.
Energetičar Miodrag Kapor podsjeća da je Srbija tijekom krize 2009. godine uspješno uvozila plin iz Mađarske i drugih zemalja. „Možemo uvoziti plin iz Mađarske, Austrije i drugih zapadnih zemalja, možemo iz Azerbejdžana, što je sasvim dovoljno da prebrodimo ovu zimu”, dodaje on za BBC na srpskom.
Zemlja bi mogla težiti diversifikaciji uvoza, odnosno različitim dobavljačima, jer se pretežita ovisnost o jednom, koja je na snazi, nije pokazala odgovarajućom. „Važeća energetska i prometna politika nemaju rješenja koja bi mogla omogućiti sigurnu opskrbu”, smatra Kovačević.
Može li se Srbija okrenuti ukapljenom prirodnom plinu?
Dodatna opcija za Srbiju može biti uvoz ukapljenog prirodnog plina (LNG), a to je tržište „dosta fleksibilnije”, navodi Kapor. „On se može nabaviti bilo gdje: ne mora biti američki ukapljeni plin, koji se najviše spominje, već može stići iz Alžira, Norveške, Nigerije, Katara i drugih zemalja”, dodaje.
„I Ursula von der Leyen (šefica Europske komisije) je prilikom posjeta Beogradu govorila da je Europa spremna pomoći Srbiji u nabavi ukapljenog prirodnog plina, što bi bilo i u interesu Bruxellesa”, ukazuje energetski stručnjak.
LNG će biti i glavna alternativa ruskom plinu za zemlje EU-a, koje planiraju potpuno obustaviti uvoz ruskih energenata do 2027. godine, iako se Mađarska i Slovačka protive tom planu. U listopadu 2024. otvoren je i terminal za ovu vrstu plina u grčkoj luci Aleksandropolis, preko koje američki ukapljeni plin stiže do Europe.
To bi moglo biti rješenje i za Srbiju, koja je uz pomoć EU-a izgradila interkonektor s Bugarskom, preko kojeg bi taj energent bio dopreman iz grčke luke. Međutim, mogućnost nabave ukapljenog prirodnog plina iz Grčke je ograničena jer se velik dio onoga što stigne do terminala u Aleksandropolisu iskoristi za domaću potrošnju. Određene količine odlaze u Bugarsku i Sjevernu Makedoniju, dok je Srbija rezervirala samo 300 milijuna kubičnih metara godišnje, piše portal Nova ekonomija.
Ima li Srbija infrastrukturu za nabavu plina?
Kapaciteti Srbije za uvoz plina su „daleko veći od potreba tržišta”, kaže Aleksandar Kovačević. Dodatno, Srbija radi i na izgradnji novih plinskih interkonekcija s Rumunjskom, koja bi trebala biti završena za dvije i pol godine, kao i sa Sjevernom Makedonijom, koja će biti otvorena godinu dana kasnije, rekla je ministrica energetike Dubravka Đedović Handanović u srpnju.
Plinovod s Rumunjskom imao bi kapacitet od 1,6 milijardi kubičnih metara godišnje, a sa Sjevernom Makedonijom 1,5 milijardi kubičnih metara, što zajedno podmiruje potrebe Srbije. Izgradnja plinske interkonekcije s Rumunjskom bi „značajno poboljšala situaciju”, iako ni to ne bi značilo da Srbija dugoročno odustaje od ruskog plina, smatra Miodrag Kapor.
„Time bismo prilično zadovoljili diversifikaciju u nabavi plina, ali su odluke koje je Srbija dosad donosila prije svega bile geopolitičke i u skladu s interesima Rusije”, dodaje. I bez njega, aktualne infrastrukturne mogućnosti daleko su veće nego 2009. godine, kada su se cijela regija i Europa suočavale s krizom isporuke plina iz Rusije, kaže Kapor. „Imali smo tada mnogo manje plinske infrastrukture, nije bilo terminala za ukapljeni prirodni plin u grčkom Aleksandropolisu, Turskog toka i plinovoda na hrvatskom otoku Krku”, nabraja stručnjak.
Srbija je 4. prosinca osnovala i novo javno poduzeće Gas infrastruktura d.o.o., koje će biti vlasnik plinske infrastrukture, dok će javno poduzeće Srbijagas nastaviti opskrbljivati tržište plinom, prenosi portal Insajder. Novo poduzeće doprinijet će da „i u budućnosti budemo sigurniji što se tiče i izgradnje novih plinovoda i opskrbe plinom”, rekla je Đedović Handanović 19. studenog, kada je vlada dala suglasnost za osnivanje poduzeća.
Susjedna Bugarska se 2022. našla u sličnoj poziciji kao Srbija. Godinu dana ranije 94 posto plina koji je ta balkanska zemlja uvozila dolazilo je iz Rusije, ali je vlada u Sofiji poslije početka invazije na Ukrajinu odbila plaćati ruski plin u rubljima. To je rezultiralo obustavom isporuke, pa se Bugarska okrenula drugim izvorima. U tome joj je pomogla izgradnja plinskog interkonektora s Grčkom, preko čijih luka nabavlja energente, između ostalih i američki ukapljeni prirodni plin preko terminala Aleksandropolis i prirodni plin iz Azerbajdžana, što su neka od rješenja koja se spominju i kao mogućnosti za Srbiju.
Bugarska planira kratkoročno obustaviti tranzit i upotrebu ruskog plina u Bugarskoj 2026., ali i do 2028. potpuno ukloniti ruske energente iz bugarskog energetskog sustava, izjavio je premijer Rosen Željazkov u rujnu. Promjene koje je uvela ova članica Europske unije pokazuju i da odmak od ruskog plina ne znači da će dugoročno račun biti veći za zemlju, ukazuje Miodrag Kapor. „Bugarska danas prema podacima Eurostata jeftinije plaća prirodni plin od Srbije. Za razliku od Bugarske, Srbija nema pristup moru, pa bi jedino transport vjerojatno morao biti skuplji”, dodaje Kapor.
Domaće rezerve
Rezerve plina Srbije su oko 540 milijuna kubičnih metara, izvijestila je agencija Tanjug. Od toga se više od 180 milijuna čuva u Mađarskoj, a ostatak u skladištu u Banatskom Dvoru, dodaje se. U travnju je najavljeno i širenje spomenutog skladišta za dodatnih 300 milijuna kubičnih metara. Tako bi se od naredne godine u Banatskom Dvoru moglo čuvati 750 milijuna kubičnih metara plina.
Ali, rezerve u Banatskom Dvoru trenutno su također pod kontrolom Naftne industrije Srbije (NIS), kaže Miodrag Kapor. „Ako zbog obustave platnog prometa Srbija uvede prisilnu upravu u NIS, što bi po zakonu morala, onda će steći kontrolu i nad skladištem u Banatskom Dvoru, odnosno nad 51 posto udjela u vlasništvu koji sada imaju Rusi”, objašnjava.
Može li se bez plina?
Može, iako izbacivanje prirodnog plina iz uporabe ne može biti obavljeno preko noći, smatraju i Kapor i Kovačević. „Oko 80 posto utrošenog plina upotrebljeno je u svrhe koje imaju vrlo malu dodanu vrijednost i koje se lako mogu zamijeniti domaćim izvorima energije i povećanjem energetske učinkovitosti. Rafinerija nafte u Pančevu značajan je potrošač plina. Ako ona ne radi, smanjuje se potrošnja plina”, objašnjava Aleksandar Kovačević.
Srbija bi kratkoročno trebala smanjiti upotrebu plina, a dugoročno je potpuno obustaviti, kaže Kapor. „Naprednije države uvelike odustaju od prirodnog plina za grijanje kućanstava jer je nepraktično i skupo. Mogli bismo se okrenuti upotrebi biomase za grijanje, a onda i obnovljivim izvorima energije, toplinskim pumpama, baterijskim skladištima i drugim tehnologijama”, zaključuje Kapor.
