Život koji nam je dan često olako shvaćamo, ne uživamo u malim, svakodnevnim stvarima, nego se pretjerano brinemo zbog onih koje su, kada se sve zbroji i oduzme, potpuno nevažne. Upravo to često ponavljaju ljudi koji su se susreli s neposrednim iskustvom bliske smrti, suočili se s teškom bolešću ili nekim događajem koji su jedva preživjeli, a na težak način to je naučio i 62-godišnji odvjetnik Mladen Dragičević.
Prošao je tijekom svog bogatog radnog vijeka sito i rešeto, dva se puta kandidirao i za mjesto glavnog državnog odvjetnika, a onda ga je, u studenome, pogodio teški srčani udar zbog kojeg je 45 dana bio u komi, na rubu života i smrti. Jednog je trenutka u hotelskoj sobi u talijanskom Milanu razmišljao o predstojećem sastanku, a već idućeg sve se rasplinulo. Iza Mladena Dragičevića dug je oporavak, a iako još nije posve zdrav, ispričao nam je svoje iskustvo “s one strane”, saževši sve u jednu rečenicu.
“Naučio sam koliko su neke stvari koje uzimamo zdravo za gotovo zapravo važne, naučio sam da je sreća moći sjesti i popiti kavu”, govori poznati odvjetnik. Kaže kako je u Milanu bio poslom. Problema sa srcem nije imao te je generalno bio dobrog općeg zdravlja, osim što je prije nekoliko godina prošao zahtjevan postupak transplantacije jetre, koji je dobro podnio.
A onda je naglo došao težak infarkt. Kaže da je zahvalan Bogu kako se “sve posložilo”, jer su ga doslovce sekunde dijelile od sigurne smrti.
Zahvalan Bogu
“Imao sam u svemu tome puno sreće. Osoblje hotela pozvalo je hitnu pomoć, a ja sam uspio ostati pri svijesti sve do dolaska liječnika. Kasnije su mi rekli da je to bilo iznimno važno. Da sam koju minutu ranije pao u komu, vjerojatno bi mi bio oštećen mozak, možda danas ne bismo ni razgovarali”, prisjeća se kobnog 7. studenoga odvjetnik. Tijelo se borilo da ostane pri svijesti sve do dolaska medicinske ekipe, a onda je kolabirao i pao u stanje kliničke smrti. Liječnici su ga, prepričat će mu kasnije, oživljavali punih osamnaest sati. Toga se ne sjeća. Infarkt i čekanje liječnika bit će njegovo posljednje sjećanje sve do 45 dana poslije, kada se probudio, posve nemoćan govoriti i kretati se.
Mnogi koji su se suočili s iskustvom kliničke smrti različito opisuju slike koje u tim trenucima, satima ili danima, proživljavaju, a da su priče o iskustvu “života poslije života” točne, na svojoj je koži osjetio i odvjetnik.
“Znam da postoje svjedočanstva onih koji su se probudili iz kome i koji su čuli svoje posjetitelje ili na neki način bili svjesni što se oko njih događa, no kod mene nije bilo tako. Talijanski liječnik, šef odjela na koji sam stigao, otvoreno mi je rekao kako u svojoj karijeri nije čuo da se netko oporavio od ovako teškog infarkta i tako duboke kome. Ja sam tih 45 dana bio potpuno nesvjestan života na Zemlji, ali sam prolazio razne svjetove. Prolazio sam kroz sve etape svog života, sve mi se vrtjelo tijekom tih dana u komi. Mogu reći da sam vidio i raj i pakao, u nekim su me trenucima proganjale užasne slike, a u drugima sam letio s anđelima. Bilo je, dakle, lijepih i zastrašujućih slika, ali sve zajedno iskustvo je koje ne bih poželio ni najgorem neprijatelju”, prisjeća se odvjetnik.
Mučno iskustvo
Od posljedica se još oporavlja u opatijskoj Specijalnoj bolnici Thalassoterapia, naširoko poznatoj po rehabilitaciji teških kardioloških, plućnih i drugih bolesnika. Dragičević kaže kako je buđenje iz kome također bilo veoma mučno iskustvo, te mu je trebalo desetak dana da uopće shvati gdje je i što mu se dogodilo. Probudio se nekoliko dana prije Božića, vezan za krevet kako si nesvjesnim pokretima ne bi izvukao silne cjevčice i medicinske uređaje na koje je bio spojen.
Između ostalog, gotovo pet dana bio je spojen na ECMO uređaj koji ga je umjetno održavao na životu. I tu je, veli, imao sreće jer je pet dana maksimalan rok na kojem čovjek može preživjeti spojen na takav aparat, a njegov je organizam počeo pokazivati oporavak neposredno prije isteka tog roka. Kad su mu liječnici rekli koji je datum i kada je shvatio da je u besvjesnom stanju proveo mjesec i pol dana, bio je, prisjeća se, u stanju šoka.
“Teške su mi se misli tada rojile po glavi, pogotovo zato što nisam mogao ni govoriti ni kretati se. Ne mogu vam opisati taj osjećaj, kada ste potpuno svjesni, ‘softver’ radi, ali tijelo odbija suradnju. Pitao sam se hoću li se ikada oporaviti, strahovao hoću li ikada ponovno biti funkcionalan, normalan čovjek. Rekao sam da sam u svemu imao mnogo sreće, a prva je bila ta što me hitna odvezla u najbližu bolnicu San Raffaelle u Milanu, koja je ujedno i ponajbolja talijanska bolnica. U njoj se liječe i pape, tako da moram biti zahvalan i Silviju Berlusconiju koji ju je dao izgraditi“, kaže Dragičević. Trebalo je, rekosmo, desetak dana da mu liječnici objasne kako je preživio težak infarkt te kako je osamnaest minuta bio klinički mrtav, dok ga nisu uspjeli reanimirati.
Izvrsna njega
Objasnili su mu da je hitno podvrgnut operativnom zahvatu u kojem su mu ugrađeni srčani stentovi, nakon čega je stavljen u stanje inducirane kome kako bi se organizmu dala šansa da se oporavi.
Šansa koja nije bila velika, zbog čega se može slobodno reći kako je ugledni odvjetnik odnio pobjedu nad smrću. “Liječničko osoblje bilo je sjajno, bolnica je odlična i imao sam najbolju moguću njegu. Moram tu posebno zahvaliti uredu premijera Andreja Plenkovića koji je, preko hrvatskog konzula u Italiji Stjepana Ribiča kontaktirao s bolnicom. Konzul Ribič nazvao je bolnicu, sastao se s ravnateljem, pomogli su da dobijem maksimalnu skrb. To su male stvari koje institucije poput ureda premijera rade, a ljudi često ne znaju, jako sam im zahvalan”, otkriva Dragičević.
Kaže kako je, nakon što su liječnici procijenili da je stabilan i može podnijeti put, donesena odluka da se nastavi liječiti u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice u Zagrebu. “Smješten sam na odjel intenzivne neurološke njege koji vodi sjajna liječnica, predstojnica Klinike za neurologiju, prof. Marije Roje Bedeković. Tada sam iz prve ruke vidio koliko je ta bolnica sjajno ustrojena i kako je kvalitetna njihova briga o nama, najtežim pacijentima. Ravnatelj KBC-a, dr. Davor Vagić, i njegov zamjenik, prof. dr. sc. Goran Geber, ustrojili su sjajnu bolnicu, a osoblje je izuzetno stručno, pažljivo i prije svega humano, na čemu im javno zahvaljujem, kao i sjajnoj liječnici, prof. dr. sc. Jadranki Šeparović Hanževački, kardiologinji s KBC-a Zagreb, koja se nesebično stavila na raspolaganje tijekom liječenja u Italiji i Hrvatskoj”, kaže Mladen Dragičević.
Iako su od umalo fatalnog događaja prošla već više od tri mjeseca, pred njim je još dug put do potpunog oporavka, a kaže i kako će morati malo “stati na kočnicu”.
Jedna dnevno
Shvatio je da je život kratak za bespotrebne sukobe, kao i da bi se svatko od nas trebao više posvetiti vlastitom zdravlju. “Takvi smo mi ljudi, automobil svake godine vozimo na tehnički pregled, ali sami ne idemo na preventivne ili sistematske zdravstvene preglede. Mislimo da nam nije ništa i da će tijelo sve izdržati i onda na teži način naučimo da se nešto možda moglo spriječiti samo da smo više vodili brige o svom organizmu. Ja sam imao to iskustvo transplantacije jetre, koje me isto natjeralo da promijenim neke navike, a i sada ću morati pripaziti na prehranu”, kaže Dragičević pa ističe kako mu je trenutno najveći užitak sjediti i u miru popiti kavu.
S obzirom na to da se oporavlja od teškog infarkta, kofein nije preporučljiv pa će se, prema savjetu liječnika, morati ograničiti na jednu kavu dnevno. No sada će, kaže, tu jednu kavu dnevno cijeniti mnogo više nego prije. Trebao bi se kloniti i stresa, a nije tajna da je odvjetnički posao često stresan, no Dragičević kaže kako mu ne pada na pamet prestati raditi. Štoviše, u njegovoj se glavi “vrti” stotinu ideja.
“Odvjetništvo je najljepši posao na svijetu, barem za mene. To je profesija kroz koju sam cijeli život pokušavao pomoći građanima, naročito brojnim izmjenama sudske prakse koje sam uspio postići. Stoga za mene posao nije stres, na poslu se odmaram. Radit ću, no vjerojatno ne istim intenzitetom kao prije”, kaže odvjetnik iza kojeg su neki od najzvučnijih slučajeva koji su izravno utjecali na živote tisuća građana. Životni i radni put odveo ga je iz rodnog Dubrovnika najprije na Pravni fakultet u Zagreb, a potom i na specijalizacije u inozemstvu. Usavršavao se čak i u tom kobnom Milanu koji ga je umalo koštao glave, ali mu i spasio život.
Određeno zadovoljstvo
Široj je javnosti postao poznat prije dvadesetak godina, kada je zastupao udrugu Potrošač u tužbi protiv Hrvatskog telekoma, odnosno T-Coma. Stariji će se sjetiti kako je telekom tada obračunavao pozive po minuti, čak i ako je poziv trajao sekundu ili dvije, a građanima se naplaćivala i obvezna pretplata za “održavanje mreže”. Udruga Potrošač uz pravno posredovanje odvjetnika Dragičevića uspjela je srušiti tu praksu.
Prisjećajući se tog doba, Dragičević kaže kako postoji određeno zadovoljstvo što je teleoperator naposljetku prekinuo s tom praksom, ali stvarnu zadovoljštinu i pravdu građani do danas nisu dobili. Kaže kako je naknadno shvatio da je to dio “igre” koju je pokrenulo Državno odvjetništvo u vrijeme glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. “Mi smo tada prikupili 42 tisuće građana, 42 tisuće sporova zbog protupravne naplate. Bili smo spremni zasuti odvjetništvo tim sporovima. Iz odvjetništva smo zamoljeni da ne idemo tim smjerom jer je bilo jasno da DORH nema kapacitet riješiti toliki broj predmeta. Odlučili smo se, na temelju tih informacija, da idemo u ogledni spor, kolektivnu tužbu za samo šest slučajeva. Pobjedom u tom sporu dobili bismo sudsku praksu i svi budući slučajevi mogli bi se lako riješiti. Ispostavilo se da je to bila svojevrsna zamka.
Dvadeset godina poslije sporovi oko tih šest slučajeva i dalje traju, Vrhovni sud pet godina nije bio u stanju zauzeti stav, što je skandalozno, a 42 tisuće sporova otišlo je u vjetar. Neki su ljudi umrli, neki izgubili interes, kako da očekuju pravdu za sebe ako ovih šest građana to nije dobilo već dvadeset godina. Dobili su samo od Vrhovnog suda naknadu za povredu prava na suđenje u razumnom roku, ali primarni spor nikada nije okončan, a ostalo je nejasno i kad je donesena prva drugostupanjska presuda na Županijskom sudu u Zagrebu”, otkriva nam Dragičević kojeg će pitanje teleoperatora nastaviti zaokupljati i idućih godina.
Ponosan na uspjehe
Tako je, kada je država odlučila prodavati svoje udjele u HT-u, dvije godine zaredom uspijevao rušiti vrijednost pojedinog udjela. Naime, u procijenjenu vrijednost imovine nije uračunat teret od oko 150 milijuna tadašnjih kuna, koliko se procjenjivalo da će telekom morati platiti građanima. U to je vrijeme HT imao više stotina tisuća pretplatnika, ističe. Uostalom, kaže Dragičević, iz DORH-a su udrugu uvjeravali da će građani biti isplaćeni pa je po toj logici država, koju zastupa DORH, morala to ukalkulirati u vrijednost tvrtke.
Treće godine tog tereta na vrijednosti tvrtke više nije bilo, a Dragičević kaže kako se tada vidjelo da država i telekom računaju na to da će neki suci presuditi u njihovu korist, očito su “imali povjerljive informacije”. Zbog toga je, kaže, ponosan što je uspio postići da sastav sudskih vijeća više ne bude tajna, odnosno da se u svim sporovima javno ističe tko je u sastavu vijeća u nekom sporu. To je uvelike povećalo transparentnost sudskih postupaka, govori nam.
Da ga pitanje HT-a i dalje zaokuplja, otkriva nam podatkom kako upravo proučava kako je moguće da je Hrvatska izgubila europska sredstva za izgradnju infrastrukture za optičku mrežu interneta. U ovom trenutku samo je HT vlasnik velikog dijela infrastrukture, a drugi operatori moraju plaćati naknade. Hrvatska je od EU-a dobila golema sredstva, objašnjava, kako bi se izgradila neovisna infrastruktura, proveden je i javni natječaj na kojem su odabrani izvođači, no sve je zapelo jer državna tvrtka Odašiljači i veze “nije pripremila površine i podloge za radove”, što je bio preduvjet za početak posla. Dragičević se pita komu je u interesu takvo pogodovanje te što u svemu radi Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, čija je to nadležnost.
Radost posla
Zdravlje bi mu sada trebalo biti ipak na prvome mjestu, kažemo, pokušavajući se vratiti toj temi. “Naravno, ma svjestan sam ja toga, ali ponavljam vam da se poslu radujem, a kad je tako, onda vas i ne umara. No, znam da moram ići polako. Za početak, morao sam ponovno učiti hodati. To je jako teško i frustrirajuće, ne znam je li zahtjevnije psihički ili fizički. Puno sam napredovao, no još se ne mogu posve dobro kretati, još nisam onaj čovjek kakav sam bio prije infarkta. Usporen sam, ali se ipak radujem kada vidim napredak. Stručnjaci u bolnici Thalassotherapia su vrhunski, da se ovo nije dogodilo, ne bih znao da u Hrvatskoj postoji klinika koja se po svemu može mjeriti s najboljim lječilištima u svijetu. I ovdje moram pohvaliti tim na čelu s ravnateljem dr. Viktorom Peršićem, jer uistinu rade nevjerojatan posao za sve svoje pacijente”, kaže Dragičević.
U bolnici će ostati još neko vrijeme, no očekuje se da će uskoro biti spreman za povratak kući, a onda pomalo i u uobičajenu svakodnevicu. “Malo na kavu, malo skoknuti na sud, sve lagano. Šalim se kako je infarkt zapravo uvijek dobra stvar, ako ne preživiš, nema te, a ako preživiš, sretan si što si dobio novu priliku, poput novog rođendana”, zaključuje Mladen Dragičević koji uistinu ima razloga pamtiti 7. studenoga 2025. kao dan kada je pobijedio smrt.
Smatra da je Turudić pravi izbor za državnog odvjetnika
Iako smo primarno razgovarali o njegovu čudesnom oporavku, Dragičeviću su njegove parnice neizostavna tema i o njima rado priča, baš kao i o nedavnoj kandidaturi za glavnog državnog odvjetnika.
“Kandidirao sam se dva puta. Za razliku od prvog puta, kada me pobijedila Zlata Hrvoj Šipek koja u Državnom odvjetništvu nije učinila ništa vrijedno spomena, sada mi je drago što je na to mjesto došao Ivan Turudić, za kojeg ne sumnjam da već jest i bit će sjajan glavni državni odvjetnik. On, prije svega, ima strast prema tom poslu. Ta je strast, nažalost, sve manje prisutna u pravničkim krugovima. Što reći ako među svim sucima Vrhovnog suda nema nijednog koji ima ambiciju, nema nijednog koji bi se kandidirao da postane predsjednik tog suda. Pa i za poziciju glavnog državnog odvjetnika javilo se nas nekoliko, što smatram žalosnim. Nestaje strasti, zato mi je drago što me Turudić pobijedio, no to ne znači da se neću kandidirati već prvom idućom prilikom”, najavljuje.
Zbog majke je pokrenuo slučaj protiv Ariela
Dragičević kaže kako je u svom odvjetničkom radu uvijek težio činiti državu boljom za sve građane, a primjer su sporovi koje je udruga Potrošač s njime na čelu pravnog tima dobila za neujednačenu kvalitetu proizvoda. Tu je istaknuo spor protiv proizvođača poznatog deterdženta za pranje rublja Ariel. “Majka mi je rekla kako je primijetila da Ariel kupljen u Hrvatskoj ne pere tako dobro kao isti proizvod kupljen u inozemstvu. Našli smo dovoljno dokaza i krenuli u spor kojim je dokazano da proizvođač u Hrvatsku šalje deterdžente niže kvalitete, a posljedica je nešto što danas osjećaju svi građani Hrvatske – Ariel je iste kvalitete kao i bilo gdje u Europi”, prisjeća se jedne od pobjeda Dragičević. Mnogo je takvih slučajeva za koje smatra da bi ih DORH trebao pokrenuti po službenoj dužnosti.
Jedan od njih je, kaže, propast gradnje nove marine u Rijeci, Porto Baroš, što smatra krajnje sumnjivim poslom. “Zamislite da ja osnujem tvrtku s minimalnim temeljnim kapitalom i s INA-om ili nekom drugom tvrtkom predložim osnivanje zajedničkog poduzeća koje će, primjerice, opskrbljivati zrakoplove gorivom. Suludo, zar ne, jer INA je sasvim sposobna sama to raditi, a moje poduzeće nema ni reference ni gorivo, niti znanje o tom poslu. Na isti se način pojavila famozna tvrtka Gitone koja je osnovala tridesetak poduzeća i kupila niz nekretnina u Rijeci od privatnih vlasnika, a interesantno je da sve te tvrtke bilježe gubitke. Istovremeno, dok se tu tvrtku u javnosti predstavlja kao pouzdanog partnera državne tvrtke ACI Marina, ona je zapravo registrirana u Austriji samo kao zaklada za kulturne djelatnosti”, ukazuje na potencijalni problem Dragičević. Dok govori, teško ga je i sustići, a kamoli zaustaviti. Kao da želi u dahu ispričati sve što nije mogao i o čemu je razmišljao u prvim danima oporavka od teškog stanja koje ga je pogodilo.
