Opozicija uvodi novu tehniku napada na Plenkovića i zbog toga hrle u Bruxelles

Saborska zastupnica i čelnica stranke Možemo Sandra Benčić ovih je dana pokazala silnu ljutnju zbog jubileja premijera Andreja Plenkovića, odnosno njegovih deset godina na čelu Vlade. Da premijeru malo pokvari slavlje, sazvala je konferenciju za novinare i objavila da će ga prijaviti Europskoj komisiji zato što se, kako je navela, novi glavni ravnatelji Hine i HRT-a biraju bez primjene Europskog akta o slobodi medija.

Prema njezinim riječima, hrvatsko zakonodavstvo još nije usklađeno s Aktom o slobodi medija, a novi zakon o Hini i novi zakon o HRT-u namjerno nisu doneseni kako bi se ravnatelji tih dviju medijskih institucija izabrali mimo pravila koja određuje Akt. Šefica stranke Možemo tvrdi da je time povrijeđeno pravo Europske unije te da ovakvim izborom Plenković potvrđuje da želi imati pod kontrolom javne medijske servise.

Brzi demanti

Na njezine je tvrdnje reagirala resorna ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, rekavši kako “nema govora o povredi prava EU-a u slučaju Europskog akta o slobodi medija (EMFA) i njegove primjene u Hrvatskoj” jer je Sabor još u ožujku donio zakon na temelju kojeg je sve usklađeno s odredbama Uredbe EU-a. “Krenula je saga o prijavljivanju Vlade i države Europskoj komisiji. To rade poznati europejci poput Raspudića, priključili su se i ovi iz Možemo. Mogu slobodno. Sve što radimo u skladu je s nacionalnim i europskim propisima”, prokomentirao je nonšalantno premijer Plenković Benčićkinu “prijetnju” prijavom.

Kada je pak Plenković spomenuo “poznate europejce Raspudiće”, aludirao je na njihovu nedavnu akciju, u kojoj su supružnici Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić u ime svoje stranke Drito poslali Europskoj komisiji pritužbu tražeći da utvrdi odgovornost hrvatskih institucija za propuste u nadzoru nad gospodarenjem otpadom te propuste u sprečavanju nezakonitog odlaganja otpada. Dakle, i Raspudići i možemovci, kada tužakaju Plenkovićevu vladu, pušu u isti rog.

Istini za volju, trend prokazivanja hrvatske vlade institucijama Europske unije pokrenuo je možemovac Gordan Bosanac, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu koji pripada grupaciji Zelenih. On je u rujnu, nedugo nakon velikog prosvjeda Gospićana u Zagrebu, zatražio da se o gospićkom slučaju raspravlja u Parlamentu, misleći da će to biti jak pritisak na Vladu i nevolja za premijera. I zaista, u Parlamentu se raspravljalo, ali bez učinka koji je Bosanac očekivao.

Taktički promašaj

Bilo je, doduše, tužakanja Europskoj komisiji i prije: 2022. Ivica Puljak kao splitski gradonačelnik prijavio je Ministarstvo regionalnog razvoja zbog nedostatka kriterija i nepravedne raspodjele europskog novca gradovima u Hrvatskoj. Ne pamti se da je iz Komisije stigla ikakva reakcija. Pamti se zato da je Puljkova stranka Centar i 2024. prijavila Vladu i premijera Plenkovića Europskoj komisiji zbog izmjena Zakona o kaznenom postupku, tzv. lex AP-a. U prijavi je navedeno da se tim zakonskim izmjenama ugrožavaju medijske slobode i prava građana na informaciju. Komisija je procijenila da nema nikakva razloga za intervenciju.

Proljetos su se Možemo i SDP nakanili obračunati s Turudićem preko Strasbourga i Bruxellesa, pa su najprije Ustavnom sudu uputili zahtjev da se obrati Sudu EU-a u vezi s pitanjem tužiteljske nadležnosti nakon otkrivanja afere “Mikroskopi”. Predstavnici dviju lijevih stranaka smatrali su da je taj slučaj u nadležnosti EPPO-a. Ustavni sud poštovao je njihov zahtjev i uputio sporno pitanje Sudu EU-a. Nakon toga se o svemu očitovala i Europska komisija. Naposljetku prijavitelji nisu profitirali ni na koji način, a glavni državni odvjetnik Ivan Turudić neometano je nastavio raditi. Tih nekoliko slučajeva u kojima su se hrvatske stranke obratile Bruxellesu kako bi pokušale otežati posao Plenkovićevoj vladi možda su najava nove političke strategije.

Naime, stranke koje iz izbora u izbore gube utakmicu s HDZ-om više ne biraju sredstva. Ako treba, prikazat će pred međunarodnom javnošću Hrvatsku kao državu u kojoj se ne poštuju norme vladavine prava, a premijera Plenkovića kao autokrata nalik na Viktora Orbána. Zaboravljaju, međutim, dvije važne stvari. Prije svega, Plenković u Bruxellesu, kojemu ga oporbenjaci tužakaju, ima ogroman autoritet izgrađen baš na poštovanju europskih normi. Drugo, zaboravljaju da hrvatska javnost nema nikakvih simpatija za one koji u međunarodnim institucijama pokušavaju zemlju prikazati u lošem svjetlu. Grublje rečeno: ne voli “tužibabe”. Pogotovu ne voli one koji se služe neosnovanim optužbama kao sredstvom u političkoj borbi.

Kriva adresa

Ako Možemo, SDP i druge oporbene stranke nastave tim putem do izbora, mogle bi same sebi smanjiti šanse da na njima uspiju jer je malo vjerojatno da će ih hrvatski birači nagraditi za to što svako malo u pomoć zovu Bruxelles. Osim toga, ironično je da upravo one stranke koje s najviše prezira i cinizma govore o Plenkovićevim briselskim ambicijama, koje premijera pokušavaju difamirati kao “briselskog poslušnika”, sad hrle u Bruxelles da tog “poslušnika” ocrne. Najveći problem s oporbenim prijavama jest nerazumijevanje ili ciljano ignoriranje uloge Europske komisije, koja se ne bavi rješavanjem pojedinačnih političkih sporova unutar država članica niti funkcionira kao apelacijski sud za odluke koje se donose unutar Hrvatskog sabora.

Sve i da se u pojedinim slučajevima utvrdi povreda europskog prava i Komisija pokrene takozvane infringement postupke, to je procedura koja traje godinama. Dok Komisija uzme prijavu u razmatranje i zatraži očitovanje iz Zagreba, mandat predloženog ravnatelja HRT-a već može isteći. Zato je potez koji Benčić najavljuje pravno neučinkovit za rješavanje aktualnog problema. Slanjem prijava Bruxellesu oporba stvara dojam da je Hrvatska nesposobna samostalno rješavati vlastite institucionalne probleme, što dugoročno ipak slabi domaće institucije i biračkom tijelu šalje poruku da parlamentarni rad i domaći pravni lijek nemaju smisla. Posebno paradoksalno u takvu ozračju djeluju političari poput Nina Raspudića, koji su godinama gradili svoju političku platformu na zaštiti nacionalnog suvereniteta od briselskog upletanja. Potezima ovog tipa, s druge strane, Raspudić i njegova “bolja polovica” izravno pozivaju to isto nadnacionalno tijelo da intervenira u odluke Hrvatskog sabora, što dovodi u pitanje njihovu ideološku vjerodostojnost.

Isto tako, oporba kao da teško shvaća da se u parlamentarnoj demokraciji odluke donose većinom glasova. Opozicija u Saboru nema dovoljno ruku da blokira izbor za ravnatelja HRT-a pa joj tužakanje Bruxellesu djeluje kao supstitut za stvarni politički utjecaj. Stječe se dojam da oporbene stranke taktiziraju skretanjem pozornosti javnosti s činjenice da među njima nema kohezije, da nemaju ni plan ni snagu da u okvirima domaćeg sustava nametnu vlastita rješenja. Prijave zato ostavljaju dojam kratkotrajnog PR-a u domaćem medijskom prostoru kako bi se stvorio osjećaj da se ipak nešto poduzima, iako je u startu jasno da od tog njihova poduzimanja nema nikakve stvarne koristi.

Kratkotrajni efekt

U konačnici, kada se svaka politička nesuglasica u Hrvatskoj, od izbora šefa HRT-a, odvoza smeća u Varaždinu pa do Turudićeva imenovanja, adresira Europskoj komisiji, to rezultira efektom beskorisnog uzbunjivanja. Poznato je da je briselska birokracija zakrčena tisućama pritužbi koje im stižu od svih 27 država članica. Što hrvatska oporba češće šalje prijave vezane uz pitanja koja se u Europi doživljavaju kao unutarnja politika, to Europska komisija one ozbiljnije i realne prijave tretira manjom razinom hitnosti, gurajući ih pod lokalna politička prepucavanja.

Performans koji Sandra Benčić ovih dana izvodi stoga je, čini se, primarno namijenjen domaćoj politici. Oporbi to donosi nekoliko dana medijske prisutnosti i priliku da Plenkovića predstavi kao antieuropejca. Međutim, u realnom političkom, pa i pravnom, smislu takvi potezi ne donose nikakvu promjenu jer nitko, pa ni Europska komisija, ne može zaustaviti odluke saborske većine. Zato se može zaključiti kako ova tužakanja jasno pokazuju da hrvatskim oporbenim političarima pozivanje na Europsku uniju služi kao zgodna kulisa za unutarnje političke obračune.

Bruxelles u ovoj priči ni Raspudićima ni ekipi s ljevice ne koristi da bi donio pravdu za hrvatske građane, nego kao zvučnik preko kojeg oporbene poruke u Hrvatskoj jače odjekuju. Ova situacija najviše od svega govori o krizi opozicijske političke strategije, jer oporba očito nije sposobna kroz institucije vlastite zemlje, za čiji se suverenitet navodno bori, parirati vladajućoj većini pa poseže za alatom koji je i sama godinama proglašavala simbolom nacionalne kapitulacije.