Prošlo je više od dvije godine od nestanka malene Danke Ilić (2) u Banjskom polju u Srbiji, a sada je za medije progovorio jedan od optuženika u slučaju koji je šokirao cijelu regiju.
Radoslav Dragijević, optuženi u slučaju ubojstva djevojčice Danke Ilić (2), od kojeg je prošlo više od dvije godine, progovorio je za Novu.rs o ubojstvu svoga sina Dalibora Dragijevića, koji je umro u pritvoru.
Drugi sin, Dejan Dragijević, zajedno sa Srđanom Jankovićem glavni je optuženi za smrt djevojčice, koju su, prema optužnici, udarili službenim automobilom, a njezino tijelo prvo bacili na divlje odlagalište te ga premjestili na nepoznato mjesto, koje do danas nije nađeno. Prema navodima tužiteljstva, pomogli su im upravo Dejanov brat i otac, Dalibor i Radoslav Dragijević.
“Da je beba nestala, vidio sam na mobitelu jer ne gledam televiziju. Nisam ni znao da će mi to promijeniti život i ostaviti praznu kuću”, započeo je svoju ispovijest Radoslav Dragijević iz sela Zlota kod Bora.
“Prvo su uhitili Dejana, zajedno s tim Srđanom Jankovićem. Odveli su ga s posla. Dolazili su svaki dan, pretraživali kuću, oduzimali stvari. Onda su prvo odveli Dalibora s posla na razgovor, mislim da je bio četvrti ili peti travnja. Prvi put su ga pustili. Onda su ga ponovno uhitili. Tog dana, prije nego što je otišao na posao, Dalibora sam vidio posljednji put. Tada su policajci odveli mene i moju suprugu Svetlanu. Nju su pustili, ali mene su zadržali”, objašnjava Radoslav Dragijević.
Inspektorima je trebalo priznanje, i to brzo.
“Nisu me tukli, to ne mogu reći. Prijetili su mi. Jedan od njih mi je rekao da je bolje priznati nego da me odvedu u podrum. Star sam čovjek, bolestan… Jedan udarac bi me mogao ubiti, valjda me zato nisu tukli. Rekao sam jednom od njih: ‘Nemojte me tući, nego mi daj pištolj, s jednim metkom, da sam odlučim i da sve prekinem.‘ Stalno su me vodili od Bora do Zaječara i natrag. U prolazu, jedan od policajaca je rekao: ‘Ubili smo vam sina.‘ Nije mi rekao u ćeliji ili u kombiju, nego u hodniku, da ne smijem ništa pitati ni reći”, prisjetio se.
U tom trenutku nije znao koji je to sin, kasnije je saznao da je to bio Dalibor. Kasnije je čuo da su tukli i njegova drugog sina, Dejana.
“Čuo sam da su ih tukli nekim metalnim šipkama. Nekoliko sam puta pročitao liječnički nalaz s obdukcije, da vidim što su napravili mom sinu. Sad više ne mogu, nemam snage”, kaže Radoslav.
Svog drugog sina, Dejana, vidio je tijekom pritvora, kada su ih policajci smjestili u istu sobu, vjerojatno da bi čuli što govore.
“Bilo mi je čudno što su nas tako stavili, bez nadzora. Dok smo bili sami, pitao sam Dejana na vlaškom: ‘Reci mi, Dejane, jesi li ubio bebu?‘ Rekao mi je da ne. Tada se pojavio policajac, šef, i rekao mi: ‘Priznaj do 6, da mogu reći predsjedniku.‘ (Vučiću, op.a.). Odgovorio sam da nemam što priznati”, kaže Radoslav Dragijević.
Da mu je supruga umrla, saznao je dok je u pritvoru gledao televiziju.
“Vidio sam i vijesti na televiziji da mi je supruga Svetlana umrla. Vidio sam u vijestima kako idu dolje da piše da je majka ubojice male Danke umrla. Tako sam saznao. Nitko od stražara mi nije rekao. Svetlana je bila srčani bolesnik, nije to mogla podnijeti”, kaže Radoslav Dragijević.
“Kad sam pušten iz pritvora, bila je ponoć, a nitko nije bio obaviješten, došao sam u Zlot i zatekao praznu kuću. Moja žena i jedan sin bili su mrtvi, drugi sin je bio u zatvoru. Nisam imao djece. Nisam mogao ući. Sada ne idem po susjedstvu. Nije to zato što me ljudi ne žele vidjeti, teže mi je vidjeti njihove unuke. Umrijet ću, a nemam unuke, zato sam usamljen”, govori Radoslav.
Optužnica je više puta vraćena na dopunu, uspoređeno je čak 800 bioloških tragova, ali nije bilo podudaranja s DNK-om Danke Ilić.
“Samo sam jednom u životu bio na Banjskom polju prije nego što se ovo dogodilo. Nikad prije nisam vidio to odlagalište otpada na Starom putu (prema Boru), samo tijekom rekonstrukcije, nikad mu nisam prišao blizu”, objašnjava Dragijević.
