Širenje otopljenog urana kroz podzemne vode, rijeke i morske slivove predstavlja dugogodišnju prijetnju vodenim ekosustavima. Novo znanstveno istraživanje dokazuje da bakterije, uz pomoć jednostavne hrane, mogu otopljeni teški metal pretvoriti u potpuno nerastvorljiv i stabilan spoj.
Znanstvenici su otkrili da sasvim obične bakterije u vodi mogu opasni i radioaktivni uran pretvoriti u potpuno bezopasan, čvrsti mineral – i to uz pomoć jednostavne “hrane” poput glicerola.
U čemu je uopće problem s uranom?
Uran iz rudnika lako se otapa u vodi, truje podzemne vode, rijeke i mora te ugrožava zdravlje. Bakterije koje žive u vodi mogu “usisati” uran i zaključati ga u svoje stanične stijenke. U pokusu je unutar 130 dana iz kontaminirane vode nestalo čak 95% otopljenog urana. Nastali spoj ostaje stabilan i bezopasan desetljećima, čak i kada dođe u dodir s kisikom.
Uran je teški i radioaktivni metal koji inače miruje u stijenama. No, kada se otvori rudnik ili se okoliš promijeni, uran se otopi u vodi. Tako otopljen, lako putuje kroz rijeke, podzemne vode i mora te predstavlja veliku opasnost za pitku vodu i vodeni život.
Kako bakterije rade svoj “trik”?
Znanstvenici su otkrili da bakterije koje već žive u takvim vodama mogu napraviti čudo ako im se da jednostavan izvor hrane – glicerol (prirodni spoj koji nastaje razgradnjom biljnih i životinjskih masti).
Kada su bakterije dobile glicerol, počele su ga hraniti se njime i ujedno upijati otopljeni uran, ugrađujući ga u svoje membrane. Nakon 130 dana, u vodi je ostalo svega 5% otopljenog urana.
Trajno “zaključan” otrov
Ono što je najviše iznenadilo znanstvenike jest to što su bakterije pretvorile uran u iznimno rijedak i stabilan spoj s željezom i kisikom.
Taj se spoj ne otapa ponovno u vodi i ostaje postojan više od 25 godina – čak i ako je izložen zraku. To znači da ga voda više ne može “isprati” ili ponovno raspršiti u prirodu.
Što to znači za budućnost?
Ovo otkriće otvara vrata prirodnom i jeftinom čišćenju (bioremedijaciji) zagađenih rijeka, jezera, mora i podzemnih voda u blizini nekadašnjih rudnika. Umjesto skupih i agresivnih kemikalija, priroda nam je ponudila vlastito rješenje.
Istraživanje su proveli znanstvenici iz Njemačke (HZDR) i Španjolske, a objavljeno je u časopisu Nature Communications.
D.G.
