Zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula sudjelovao je na Ocean Weeku 2026., koji organizira SEARICA, Intergrupa Europskog parlamenta za mora, rijeke, otoke i obalna područja, čiji je potpredsjednik. Na panelu o budućem Europskom zakonu o oceanima govorio je o tome kako europske politike učiniti prilagođenima stvarnim uvjetima života na otocima.
Oblikovanje buduće europske politike prema oceanima ne smije ostati samo na formalnim papirima i općim direktivama – ključno je u praksi primijeniti takozvani „otočni refleks“. Poruka je to hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu Tonina Picule s panela „Designing the European Ocean Act: Defining its Scope and Ambition“, održanog u sklopu ovogodišnjeg Ocean Weeka.
Picula napominje kako svrha budućeg Europskog zakona o oceanima ne bi trebala biti stvaranje novih birokratskih slojeva, već usklađivanje i povezivanje postojećih politika kako bi one djelovale sinergijski. „Bila je ovo vrlo dobra godina za otočane i nadam se da ćemo za godinu dana moći reći isto“, istaknuo je Picula, dodavši kako EU konačno uviđa da se politike moraju prilagoditi stvarnosti na terenu.
Otoci nisu jedna kategorija: Problem modela „jednog rješenja za sve“
Iako se pri spomenu europskih otoka najčešće misli na otočne države poput Malte i Cipra ili velike otoke poput Sicilije i Sardinije, stvarna slika Unije znatno je drugačija. Čak 60 posto otoka u EU ima manje od 1.000 stanovnika. Upravo ti najmanji otoci nose najteži teret izoliranosti.
„Mali otok s 300 stanovnika, jednom trajektnom vezom i vrlo ograničenim administrativnim kapacitetima ne suočava se s istom stvarnošću kao Sicilija ili Mallorca“, upozorio je Picula.
Stoga primjena „otočnog refleksa“ ne smije značiti nametanje još jednog unificiranog modela. Ključ je u načelu supsidijarnosti – Europska unija treba definirati zajedničke ciljeve, dok nacionalnim i regionalnim vlastima mora ostaviti dovoljno fleksibilnosti za prilagodbu lokalnim uvjetima.
Ogromni skriveni troškovi gradnje i javnih usluga
Koliko su opća pravila često neprimjenjiva na otocima, ponajbolje pokazuju konkretni ekonomski podaci. Nedavno istraživanje provedeno na francuskim atlantskim otocima pokazalo je da troškovi organizacije gradilišta na kopnu čine svega 2 posto ukupne vrijednosti projekta, dok na otocima taj udio skače na čak 31 posto.
Pomorski transport materijala i strojeva, osiguravanje smještaja za radnike, složena logistika te slabija konkurencija među izvođačima drastično poskupljuju svako ulaganje. Slične nalaze potvrđuje i izvješće OECD-a za 47 europskih otočnih regija, uključujući primjere iz Hrvatske, Grčke i Švedske. Ista svota europskog financiranja jednostavno ne može donijeti isti rezultat na otoku i na kopnu.
Kako točno izmjeriti „otočnost“?
Da bi se kreirale učinkovite politike, potrebno je redefinirati i način na koji se prikupljaju podaci:
- Stvarna udaljenost vs. kilometraža: Udaljenost za otočana ne predstavlja broj kilometara, već učestalost i pouzdanost trajekata, vremenske uvjete te mogućnost povratka kući istoga dana.
- Sezonski pritisak: Infrastruktura se često projektira prema broju stalnih stanovnika, dok ljetni turistički val višestruko preopterećuje lokalne kapacitete.
- Kombinacija podataka i iskustva: Kroz koncept Habitability, koji je razvilo Sveučilište Åbo Akademi uz podršku Piculinog ureda, službene se statistike spajaju s iskustvima mještana. Ovaj model, već u opticaju u Finskoj i Danskoj, počeo se testirati i u Hrvatskoj.
Četiri stupa novog pristupa
Prema Piculi, budući „otočni refleks“ europskih politika mora čvrsto stajati na četiri temeljna elementa:
- Preciznije i obuhvatnije mjerenje otočnosti – uzimajući u obzir realne faktore, a ne samo geografsku udaljenost.
- Fleksibilnost pri provedbi – osiguravanje prostora regionalnim i nacionalnim vlastima za prilagodbu mjerama na terenu.
- Procjena stvarnog učinka – fokus na to funkcionira li program u praksi, a ne samo ispunjava li formalne kriterije na papiru.
- Uključivanje otočnih zajednica – sudjelovanje lokalnog stanovništva od samog početka oblikovanja politika, a ne tek pri otvaranju natječaja za financiranje.
Picula ističe kako će pravi ispit Europskog zakona o oceanima biti jednostavan: pruža li ista politika jednaku i pravednu priliku za razvoj velikom otoku, malom otoku i kopnu? No, ne tako da se prema svima primjenjuje identičan kalup, već tako da se svima omogući ostvarivanje usporedivih rezultata.
J.T.
