Na manje od kilometra od jednog od ključnih vodonosnika pitke vode s kojeg se opskrbljuje istočni dio metropole, na području jezera Savica-Šanci, gdje su svakodnevno šetači i rekreativni ribiči, zakopane su tone opasnog gudronskog otpada te vojnog otpada koji je navodno niske radioaktivnosti. Na drugom kraju zemlje, u Pazinu, administrativnom sjedištu Istre, usred grada godinama se nalazi ilegalno odlagalište infektivnog i drugog opasnog otpada koje samo jedna iskra dijeli od apsolutne i nemjerljive ekološke katastrofe koja bi odjeknula svijetom.
Unatoč tomu, proteklih dana u medijima niste mogli čitati naslove poput “Piju li Zagrepčani radioaktivnu vodu” ili slušati vapaje građana Pazina koji godinama fotografiraju, bilježe i šalju prijave nadležnima zbog otrovnog smeća koje vide doslovce sa svojih prozora, iako ih, u strahu od zaraze i trovanja, rijetko i otvaraju. Pritom je zanimljivo da je jedina poveznica između ta dva grada, glavnoga grada Hrvatske i upravne “metropole” Istre, samo to što su u oba na vlasti, već drugi mandat zaredom, gradonačelnici iz stranke Možemo, pokreta kojemu je zaštita okoliša jedan od temeljnih postulata na kojima su nastali.
Po narodnoj poslovici “dok jednom ne smrkne, drugom ne svane”, detalji istrage bacanja golemih količina opasnih otpadnih kemikalija u Gospiću, koje je javnosti predočio glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, oporba je s velikim veseljem dočekala kako bi svu krivnju prebacila na HDZ, zapravo na premijera Andreja Plenkovića. Pritom su iz lijevih krugova javnosti sve predstavili kao posve novu priču zbog koje bi, po njihovu mišljenju, odmah trebala odstupiti cijela Vlada premijera koji u trećem mandatu obilježava deset godina na vlasti. Kao da su svi zaboravili da je prije manje od godinu dana upravo zbog slučaja ilegalnog otpada u Gospiću, ali i povezanih te nepovezanih drugih, moguće kriminalnih radnji, priveden jedan od najviših državnih dužnosnika, glavni državni inspektor Andrija Mikulić, dugogodišnji HDZ-ovac i nekadašnji predsjednik zagrebačke organizacije te stranke, kao i Gradske skupštine Grada Zagreba.
Strahota u jezeru
I dok je s jedne strane akcija USKOK-a, kojemu je nadređen upravo DORH, odnosno glavni državni odvjetnik Turudić, pokazala da u sustavu nema nedodirljivih, bez obzira na stranačku iskaznicu, s druge strane još se jednom potvrdilo da je Plenković nepokolebljiv u stavu kakav dosad nije imao nijedan hrvatski premijer. Pravno i pravosudno gledano, svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, no za Plenkovića to načelo ne vrijedi kada su u pitanju njegovi dužnosnici koji, sjetimo se svih još neosuđenih bivših ministara, s pozicija lete brže nego što lisice uskočkih istražitelja naprave “škljoc” oko njihovih ruku. Jednako je promptno, dok još nije završila ni pretraga njegove kuće i dok još nije priveden na prvo ispitivanje, s pozicije smijenjen i Mikulić.
Unatoč svemu tome, oporba je brže-bolje odlučila iskoristiti ovu situaciju i ubrati koji politički bod, a mora se reći da je situacija došla kao naručena upravo stranci Možemo, koja je u Europskom parlamentu dio grupacije Zelenih te je i nastala na aktivističkim platformama i građanskim inicijativama vezanima uz zaštitu okoliša. Da nisu dizali toliku buku oko toga da je Turudić “HDZ-ov dečko”, danas bi se, sasvim sigurno, moglo pisati kako je glavni državni odvjetnik zapravo “prikriveni možemovac”, jer je stranci Tomislava Tomaševića, Danijele Dolenec, Ivane Kekin, Sandre Benčić i ostalih iz pokreta koji nema formalnog lidera, na pladnju isporučio sve dokaze o zakazivanju sustava i kriminalnoj hobotnici. SDP i Možemo krenuli su, nakon neuspješne kampanje plašenja građana inflacijom kao izravnom posljedicom (ne)djelovanja Andreja Plenkovića, u turneju po gradovima koji su kritične točke otpada. Zanimljivo je da su pritom zaboravili na dva grada u kojima sasvim slučajno drže vlast.
I dok je slučaj u Pazinu donekle poznat javnosti, a i ovih se dana stidljivo pisalo o njemu, pitanje ekološke bombe na nekadašnjoj periferiji, danas jednoj od ljepših zagrebačkih četvrti, Savici, već se godinama uopće ne spominje. Riječ je o naizgled bajkovitom jezeru koje se nalazi gotovo preko puta odlagališta otpada Jakuševec, s druge, “starozagrebačke” strane Save, nadomak jednog od ključnih postrojenja Gradske toplane, odakle se toplom vodom pune radijatori i kade desetaka tisuća Zagrepčana. Mnogim Zagrepčanima to je omiljeno izletište, naročito sportskim ribolovcima koji na jezeru imaju i svoje čuvare, a bogatstvo ptičjeg svijeta koji nastanjuje jezera razlog su što specijalizirane udruge često baš ondje vode građane u organizirane ture s ciljem upoznavanja ptica. Jezera su, nažalost, samo naizgled idilična oaza usred urbane džungle. Ondje su, kako doznajemo od dobro upućenog sugovornika iz vrha hrvatskog sustava zaštite okoliša, prije više od pedeset godina zakopane bačve s tisućama litara gudronskog otpada.
Crna masa
“Riječ je o kemijski vjerojatno najopasnijem zamislivom otpadu koji nastaje kao ostatak procesa u naftnoj industriji”, kaže naš sugovornik, a priču potvrđuju i novinske arhive. Tako je Vjesnik 2007. izvijestio o tiskovnoj konferenciji na kojoj su stručni savjetnici procijenili da je riječ o “ekobombi koja svakog trenutka može eksplodirati”. Kopajući dalje, s iste tiskovne konferencije pronalazimo zapis koji ledi krv u žilama.
“Alarmantno je to što se na 500 metara zračne linije od odlagališta opasnog otpada nalazi vodocrpilište Petruševec, koje napaja cijeli istočni dio grada. Vodocrpilište je zaštićeno i neprekidno se nadzire, ali manji potres može dovesti do katastrofe”, rekli su tada stručnjaci sa zagrebačkog PMF-a, a trinaest nesretnih godina poslije, Zagrebu se nije dogodio manji, nego razoran potres, od kojeg se grad još oporavlja. Apsolutno nitko ni jednom riječju nije spomenuo da je taj otpad, za čiju je sanaciju, prema tadašnjim procjenama, trebalo oko 100 milijuna eura, i dalje ondje. Štoviše, gotovo nevjerojatno zvuči da je tako zagađeno područje zapravo službeni ornitološki rezervat, zaštićeno područje u kojem žive deseci životinjskih vrsta, od ptica do vodozemaca. Kiseli gudron, koji je, po svemu što znaju stručnjaci, dio otpada ispod dna ovog jezerskog krajobraza, izuzetno je opasan industrijski otpad crne boje koji nastaje kiselom rafinacijom naftnih produkata i rabljenih ulja. Sadrži sumpornu kiselinu, teške metale i ugljikovodike. Zbog svoje toksičnosti i nagrizajućih svojstava predstavlja veliku opasnost za okoliš i podzemne vode te zahtijeva strogu i stručnu sanaciju. Stariji će se prisjetiti koliko je buke u javnosti prije dvadesetak godina izazvao slučaj “Lemić-brdo”, gdje su se nakon povlačenja razine vode i tla počele nazirati bačve s mazutom koje su deponirane otprilike u isto doba kada i industrijski otpad zagrebačkih i drugih tvornica na područje današnjih jezera. Na fotografijama koje su obišle Hrvatsku tada se moglo vidjeti kako su metalne bačve nagrizene, ne samo zubom vremena nego i teškim kemikalijama.
Popucale bačve
“Gotovo je sigurno da su i bačve zakopane na Savici u istom ili gorem stanju, cure i ispuštaju otpad u okoliš. No ondje nitko ne provodi analize PFAS-a, odnosno ‘vječnih kemikalija’, u tlu. Vjerojatno s razlogom, jer znaju da bi našli kaos”, kaže naš sugovornik, zgrožen činjenicom da se o Savici prestalo govoriti.
Jer, dodaje, iako je gudronski otpad među najopasnijim tvarima koje se mogu naći u okolišu, to je samo dio problema. “Problem je što je ondje dio otpada odlagala i JNA, a dio arhiva je uništen. Od početka se govorilo da se tu odlagao i niskoradioaktivni otpad, iako u znatno manjim količinama od gudronskog. Ipak, govorimo o radioaktivnom otpadu nadomak jednog od ključnih crpilišta pitke vode za Zagreb. Koliko god to crpilište bilo zaštićeno, opravdano je pitati je li itko ikada mjerio razinu radioaktivnosti u jezeru te u blizini crpilišta. Zaštita vodocrpilišta ne provodi se kad dođe do pucanja sigurnosnih barijera, nego se mora predvidjeti svaka situacija, a ova se očito svjesno zanemaruje”, kaže naš sugovornik, dodajući da je pokojni gradonačelnik Milan Bandić u nekom trenutku prestao “delati” na sanaciji jer nije imao adekvatnu financijsku potporu države za projekt.
U ovoj priči upada u oči to što je na problem upozoravala i Zelena akcija, čiji je predsjednik baš od 2007. do 2012. bio aktualni zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Ironijom sudbine, on je tada organizirao prosvjedne akcije protiv tada aktualnog ministra zaštite okoliša, SDP-ovca Mihaela Zmajlovića, pitajući ga “štiti li građane ili mafiju”. Samo desetak godina poslije taj isti Tomašević na pragu je potpisivanja nacionalne predizborne “smrdi, smrdi, užasno smrdi” koalicije s istom strankom koja je dala ministra “koji štiti mafiju” i truje građane Zagreba. Arhive su uistinu zeznuta stvar. A tu je i primjer Pazina.
U halama bivše Istraplastike u Pazinu godinama leže tisuće tona nepropisno odloženog otpada. Službeni plan sanacije danas govori o približno 13.000 tona bala plastike, tekstila i gume te trošku od oko 8,1 milijun eura s PDV-om. Istodobno pazinski Možemo u javnosti spominje oko 4000 tona. Kada se institucije ne mogu usuglasiti ni o tome nedostaje li devet tisuća tona otpada, jasno je koliko je sustav kontrole vjerodostojan.
Slučaj Pazin
Posebno zabrinjava opasnost od požara. Tisuće tona plastike, tekstila i gume, nagomilane u oštećenim halama čiji su dijelovi već urušeni, predstavljaju golemo požarno opterećenje. Ako bi se taj otpad zapalio, Pazin bi mogao biti izložen gustome dimu i opasnim produktima izgaranja, dok bi onečišćene vode nastale gašenjem mogle završiti u tlu i podzemlju. Takav bi događaj mogao, kažu naši izvori, poprimiti razmjere ekološke katastrofe. Zato sanacija više ne smije biti predmet političkog prepucavanja i višegodišnjih procedura. Ministarstvo, Fond, Istarska županija i Grad Pazin moraju se odmah dogovoriti o financiranju i uklanjanju otpada, a pitanje konačne naplate rješavati naknadno prema odgovornim osobama.
“Spor oko deset ili petnaest posto troška ne smije biti važniji od sigurnosti ljudi i okoliša. Fond bi trebao platiti 85 posto sanacije, a Grad Pazin 15 posto, uz mogućnost smanjenja gradskog udjela na deset posto. Grad odgovara da otpad nije proizveo ni dovezao i da ne namjerava plaćati tuđi kriminal. To zvuči logično, ali nije dovoljno. Privatnik koji je na otpadu zaradio završi u stečaju, vlasnik nekretnine nema novca, institucije operu ruke, a račun se ponovno ispostavi građanima. To nije načelo ‘onečišćivač plaća’. To je načelo ‘onečišćivač zaradi, porezni obveznik plaća’. Pazin nije ni inspekcija ni policija, ali ni komunalni redar nije ukrasna biljka, a pogotovo ne gradonačelnica”, kažu nam u Istri, dodajući da je upravo na valu brige o sigurnosti građana u gradsku upravu prije pet i nešto godina “uplovila” gradonačelnica Suzana Jašić, možemovka koja je također u politiku ušla iz famoznog “civilnog sektora” s kraja devedesetih, kada je preuzela vođenje udruge GONG, kojoj na čelu bila sve do 2009.
Uvoz iz Italije
Godine 2020. tvrtka Natural Recycling Company d.o.o. u hale bivše Istraplastike na Dubravici u Pazinu, unatoč dozvoli za gospodarenje otpadom, protivno propisima dopremila je i odložila otpad uvezen iz Italije, prvotno procijenjen na oko 4000 tona, pretežito u balama plastike, tekstila i gume. Problem je godinama ostao neriješen, a 2024. na lokaciji je izbio i požar u kojem je izgorio dio tog otpada, što je otvorilo pitanje protupožarne sigurnosti kompleksa.
Lokacija je potom uvrštena među šest hrvatskih prioritetnih “crnih točaka”, a Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u suradnji s Ministarstvom zaštite okoliša i Gradom Pazinom pokrenuo je pripremu sanacije. Tijekom 2026. izrađen je Plan sanacije koji je, nakon obilazaka lokacije i laboratorijskih analiza, utvrdio da za uklanjanje i zbrinjavanje treba obuhvatiti oko 13.000 tona otpada, dakle mnogo više od ranije najčešće navođenih 4000 tona, a procijenjena vrijednost zahvata iznosi 8,1 milijun eura s PDV-om.
“Odgovornost ne može izbjeći ni Istarska županija, posebno ako je, prema dostupnim podacima, izdavala dozvole povezane s gospodarenjem neopasnim otpadom na toj lokaciji. Javnost ima pravo vidjeti dozvolu, pripadajući elaborat, dopuštene ključne brojeve i količine otpada te sve zapisnike o nadzoru. Ako je u halu ulazilo više otpada ili druge vrste od dopuštenih, netko je to morao uočiti. Ako nije uočio, nije radio svoj posao. Ako je uočio, a nije zaustavio dovoz, problem je još ozbiljniji. Najveći krivac ipak je država. Državni inspektorat, Ministarstvo i druga nadležna tijela godinama nisu uspjeli spriječiti da se Hrvatska pretvori u skladište za otpadne kombinacije. Fond sada postaje skupa interventna služba koja čisti posljedice tuđeg nerada. Na poziv Fonda prijavljena je čak 91 problematična lokacija, a Pazin, Gospić, Poznanovec, Benkovac, Samobor i Lovinac izdvojeni su kao prioriteti. To više nisu izolirani incidenti, to je obrazac”, doznajemo neslužbeno u Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.
Stranačko licemjerje
Licemjerje nije rezervirano samo za vladajuće. Stranka Možemo s pravom napada Vladu zbog Gospića, ali Možemo istodobno upravlja Pazinom i Zagrebom, dok njihova zastupnica Dušica Radojčić predsjeda saborskim Odborom za zaštitu okoliša i prirode. Tko traži maksimalnu odgovornost države, mora prihvatiti jednako neugodna pitanja u vlastitom dvorištu, kažu naši sugovornici.
Problem je ovdje što se, primjetno je, od Vlade uporno zahtijeva politička odgovornost jer kaznene evidentno nema. Više je nego očito da premijer i ministri nisu sami vozili kamione u Gospić ili lupali pečate s odobrenjima. To, uostalom, nitko i ne tvrdi, ali iz oporbe se najglasnije zaziva politička odgovornost, ne spominjući pritom političku odgovornost u slučajevima poput pazinskog ili pak zastrašujuće, a možda i prigodno “zaboravljenih” bačava s toksičnim tvarima nadomak vodonosnika u Zagrebu.
Ni Most ne može glumiti da je jučer sletio u Hrvatsku, iako i on traži “političku odgovornost” u slučaju Gospić. “Imali su ministra zaštite okoliša i sudjelovao je u Vladi u razdoblju u kojem se sustav mogao pokrenuti. Danas Most s pravom kritizira slučaj Gospić, ali političari koji na svakoj lokaciji podržavaju otpor izgradnji infrastrukture moraju objasniti gdje bi se otpad prema njihovu modelu trebao obrađivati. Možemo želi sustav bez energane, Most često želi sustav bez centara, a rezultat je država puna hala, jama i divljih odlagališta. Zeleni bez postrojenja i konzervativci bez lokacije na kraju završe na istom smetlištu”, sumira naš sugovornik.
Pazin i Gospić zato nisu samo priče o kriminalnim privatnicima. To su priče o državi koja nije nadzirala, županijama koje su izdavale dozvole, lokalnim vlastima koje danas traže potpunu amnestiju, ali i priče o političkim strankama koje su glasne samo kada je problem u tuđem dvorištu.
