KRK – Svaki iole pažljiv čitatelj službenih glasila zna prepoznati taj poseban žanr hrvatske uredničke proze: javni natječaj za ravnatelja. Formalno je to poziv svima. Suštinski je to test brzine čitanja, jer rok za prijavu iznosi osam dana, a rok za saznanje da je natječaj uopće raspisan – neodređeno?.
Negdje između objave na oglasnoj ploči, stranice “Zapošljavanje” i jednog PDF-a koji se pojavi kad ga najmanje očekujete, prosječan građanin nema realnu šansu da natječaj uopće primijeti, a kamoli da mu se javi, iako je predviđena je neto plaća od oko 3.262,74 eura mjesečno, uz službeno vozilo i službenu karticu…
No, ono što je u svemu tome možda još žalosnije jest činjenica da nadležno Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, kao izvršna vlast, takvu praksu prešutno dopušta. Jednako je porazno i to što sedam jedinica lokalne vlasti, koje bi morale biti prvi korektiv i nadzor nad načinom upravljanja javnim sustavom, na sve to nijemo gledaju – ili se prave da ne gledaju.
Jer ovdje više nije riječ samo o tome može li netko pronaći natječaj i u osam dana sastaviti prijavu. Riječ je o tome kako se, pred očima javnosti i uz institucionalnu šutnju, priprema Županijski bankomat za nova-stara lica.
I dok se formalno poštuje procedura, suština javnog natječaja polako se pretvara u kulisu: dovoljno javnu da se može reći kako je sve bilo transparentno, a dovoljno skrivenu da se unaprijed zna tko je trebao čuti za nju.
Upravo zato najveće pitanje više nije tko će biti novi ravnatelj. Pitanje je tko će odgovarati za sustav u kojem se natječaji objavljuju tako da ih javnost jedva može pronaći, dok institucije koje bi morale reagirati – šute.
Dan kad je sve krenulo, a nitko ne zna koji je to dan?
Prva zagonetka svakog ovakvog natječaja jest – kada je zapravo objavljen? Dokument nosi datum sastavljanja, pečat nosi datum potpisa, a rok teče “od dana objave”, što je formulacija dovoljno elastična da stane u nju i osam dana i osam mjeseci, ovisno o tumačenju. Tko točno bilježi taj “dan objave” i je li on isti za svakog čitatelja – to ostaje poslovna tajna razine nacionalne sigurnosti.
Oglašavanje: sve je transparentno, samo ne recite gdje
Natječaj se, kao i uvijek, oglašava “sukladno propisima” – rečenica koja zvuči iznimno uredno, a zapravo ne govori ništa.
Hoće li se pojaviti u dnevnom tisku, na burzi rada, na oglasnoj ploči lučke uprave ili isključivo na internetskoj stranici koju posjeti šačica ljudi mjesečno, pitanje je koje statut elegantno prepušta mašti.
Rezultat je natječaj koji je, tehnički gledano, javan, a praktično gledano, viđen tek od strane onih koji su već znali gdje i kada gledati.
Sprema: “6. ili 7. razina”, što god vam paše
Uvjet stručne spreme postavljen je s pohvalnom širinom – šesta ili sedma razina Hrvatskog kvalifikacijskog okvira, bez preciziranja struke. Time se, sasvim slučajno, otvara prostor da kriteriju udovolji gotovo svatko tko ima bilo kakvu diplomu iz bilo kojeg područja, što je posebno korisno ako kandidat već postoji u glavi povjerenstva, samo mu treba pronaći odgovarajuću kutijicu za zaokružiti.
Pet godina iskustva “na odgovarajućim poslovima”
Slično stoji i s radnim iskustvom: pet godina na “odgovarajućim poslovima”, bez definicije što je odgovarajuće. Je li to pet godina u pomorstvu, u upravljanju lukama?, ili pet godina bilo kakvog vodstva bilo čega – prepušteno je slobodnoj procjeni onih koji tu procjenu i provode. Rijetko koji uvjet uspije istovremeno zvučati strogo i ne značiti gotovo ništa.
Razgovor “s kandidatima koji ispunjavaju formalne uvjete”
Na kraju slijedi prethodni razgovor sa svima koji ispune formalne uvjete – uvjete koje, kako smo vidjeli, ispunjava gotovo svatko tko je ikad radio i ikad završio školu. Razgovor time postaje jedini stvarni filter cijelog postupka, a što se na njemu točno vrednuje, dokument razborito prešućuje.
Zaključak, iako ga nitko nije tražio
Ništa od ovoga, naravno, ne znači da je ijedan natječaj unaprijed dogovoren – to bi bila ozbiljna tvrdnja koju ovaj tekst ne iznosi niti može dokazati. Znači tek da je forma takvih oglasa savršeno prilagođena da bude i zakonita i nepregledna u isto vrijeme: sve je objavljeno, ništa nije jasno; svi uvjeti su navedeni, nijedan nije precizan; rok postoji, ali njegov početak ovisi o tome tko je toga jutra čitao prave stranice.
Birokracija je sustav u kojem se jednostavan cilj mora dokazivati složenošću puta do njega.
A njezin najviši estetski stupanj nastupa onda kada svi sudionici savršeno izvršavaju svoju ulogu, svi su formalno u pravu, dokumentacija je besprijekorna — i nitko više ne zna zašto je „na početku“ svega uopće trebalo samo omogućiti da bankomat radi.
Poruka novom predsjedniku ŽLU Krk
Poštovani predsjedniče,
Sjednice se ne mogu voditi bez stvarne rasprave, osobito kada se na njima odlučuje o projektima i sredstvima koja se mjere milijunima eura. Ako sjednica traje svega 6 minuta i 14 sekundi, a predmet ima višemilijunsku financijsku i razvojnu težinu, tada se opravdano postavlja pitanje: je li sjednica doista bila prostor odlučivanja ili tek formalna etapa već pripremljenog procesa?(bankomata)
Posebnu težinu tome daje činjenica da se tad 13-08-26 odlučivalo i o izboru ravnatelja ŽLU Krk — osobe koja će nakon imenovanja biti izravno odgovorna za upravljanje tim projektima, procesima i sredstvima.
Upravljanje javnim sredstvima nije puka administrativna forma. EU sredstva nose novac, ali i odgovornost; projekt nosi investiciju, ali i dugoročnu obvezu prema građanima, EU.
Upravo zato rasprava nije smetnja učinkovitosti — ona je temelj odgovornog odlučivanja.
Demokratska procedura ne počinje dizanjem ruke, nego mogućnošću da se prije dizanja ruke govori.
Šest minuta i četrnaest sekundi možda je dovoljno da se pročita nekoliko točaka dnevnog reda. Ali za odluke vrijedne milijune — a osobito za izbor čovjeka koji će tim milijunima upravljati — to nije rasprava.
A javna odgovornost, pogotovo kada se odlučuje o milijunima europskih i javnih sredstava, ne bi smjela imati štopericu.
Milo Miklaušić, kap.
