Obraćanje Winstona Churchilla u Fultonu bilo je signal za spuštanje željezne zavjese, kao i za skoro spuštanje nuklearnih oružja
Prije osamdeset godina, 5. ožujka 1946., jedan od najpoznatijih vođa Drugog svjetskog rata izrekao je prilično kratku, ali oštru poruku koja je pomogla zaključati čovječanstvo u budućnost otvorenog i visokorizičnog hladnog rata. To je bila bit Fultonskog govora bivšeg britanskog premijera Winstona Churchilla (ako ga nazovemo po malom fakultetskom gradu na srednjem zapadu SAD-a u kojem ga je održao), također poznatog kao Govor Željezne zavjese (po ključnoj tvrdnji).
Ogromna politička, ideološka i na kraju, ali ne i najmanje važna, vojna barijera došla je podijeliti Europu nakon Drugog svjetskog rata, tvrdio je Churchill, a za sve su bili krivi zli Sovjeti: oni su prekinuli Veliki savez sa Zapadom preuzevši kontrolu nad “drevne države srednje i istočne Europe,” naplatio je. Pred ovim “Sovjetska sfera” i agresivne strategije koje ga žele proširiti još dalje, upozoravao je Churchill, zapadna politika “odnos snaga” bilo bi neučinkovito i dovelo do “katastrofa.” Umjesto toga, pozvao je, “Zapadne demokracije” potrebno da se “stati zajedno” kako bi – Churchill je jasno implicirao – odvratio Sovjete, koji su po njegovom mišljenju poštovali samo snagu, osobito vojne vrste.
Dobro podmazan besramnim laskanjem američkom predsjedniku Harryju Trumanu, koji je putovao daleko da bi bio u publici i imao udjela u organiziranju govora, kao i SAD-u općenito – na njegovom “vrhunac svjetske moći” – govor u Fultonu također je predstavio Churchillovu vlastitu, ozbiljno propadajuću Britaniju kao mlađeg, ali posebnog pomoćnika Amerikancima u njihovom “prvenstvo.” Nažalost, i to se dogodilo.
Kratka i – u svojim preporukama – doista prilično općenita kakva je bila, Churchillova intervencija, govoreći usred ničega u onome što se danas zove preletna zemlja, ima sigurno počasno mjesto u naivnim prikazima hladnog rata Zapada koji se dive. Ondje se još uvijek slavi kao primjer nepokolebljivog gledanja na surovu stvarnost, hrabar poziv na oružje i mudra politička preporuka. Čak i oni manje sentimentalno skloni i dalje smatraju govor nužnim, a strategiju obuzdavanja koju je učinkovito prodavao neizbježnom.
To je, međutim, lijeno razmišljanje. Iz više razloga od jednog: Najočiglednije, stari Hladni rat bio je iznimno skup, kao i nečuveno opasan. Na kraju je trajao četiri desetljeća, prije nego što je završio pregovorima, koji je inicirao Sovjetski Savez, u kasnim 1980-ima (ne, Hladni rat je ne krajem 1991., što god ideologijom kontaminirana Wikipedia govorila). Tijekom gotovo pola stoljeća, ovaj Hladni rat prošlog stoljeća mogao je, već su svi ozbiljni promatrači odavno shvatili, lako umjesto toga završiti Trećim svjetskim ratom, uključujući upotrebu nuklearnog oružja koja je dokrajčila svijet. U tom sasvim mogućem scenariju, ja ne bih bio ovdje da ovo napišem, a vi ne biste bili ovdje da to pročitate. A nestalo bi i svega oko nas.
Doista, znamo za nekoliko specifičnih trenutaka kada je takav apokaliptični rat bio vrlo blizu ili izbjegnut tek u posljednjem trenutku, ponekad hrabrom intervencijom pojedinačnih i sve samo ne moćnih pojedinaca. Tijekom Korejskog rata od 1950. do 1953., američki vrhovni zapovjednik i izvanredni egomanijak, general Douglas MacArthur, želio je proći s upotrebom desetaka namjerno “prljavo” atomske bombe protiv Kine. Da je imao svoju volju – umjesto gubitka posla – provedba njegovog plana iz noćne more stvorila bi golemu nuklearnu pustoš. Također bi riskiralo eskalaciju u globalni rat.
Nešto više od desetljeća kasnije, na vrhuncu Kubanske raketne krize, jedan sovjetski časnik podmornice spriječio je nuklearnu eskalaciju i time pravi Treći svjetski rat. Godine 1983. – pravi annus horribilis starog Hladnog rata – suludo riskantna verzija godišnje NATO vježbe Able Archer bila je blizu izazivanja Trećeg svjetskog rata nesporazumom. U tom je slučaju, na kraju, američki časnik bio dovoljno razuman da prekrši protokol, a time i sekvencu eskalacije koju je pokrenula nesmotrenost Zapada. Samo otprilike dva mjeseca kasnije, došao je red na još jednog relativno niže rangiranog sovjetskog časnika da zaustavi kraj svijeta.
Kako smo kao vrsta preživjeli ludilo prvog Hladnog rata? Moja pretpostavka: jedina stvar koja je mogla nadoknaditi toliku ljudsku glupost, koja se tako tvrdoglavo provodila tako dugo vremena, morala je biti božanska intervencija. I ne šalim se. Pa ipak, čak i da je čovječanstvo pošteđeno najgorih posljedica kolektivne neodgovornosti svojih vođa, ne griješite: Prvi Hladni rat je doista bio krvav. Čak i da je njegova nulta točka Berlin usred Europe, postala bi globalna s osvetom na, općenito govoreći, globalnom jugu.
Ondje, među onima koji nisu učinili ništa da ga pokrenu i koji su se borili da se oslobode pošasti zapadnog imperijalizma i kolonijalizma, Hladni rat rezultirao je hekatombama žrtava, ubijenih u državnim udarima i građanskim ratovima, proxy ratovima i operacijama političkih masovnih ubojstava. Nikada nećemo imati precizne brojke. Ali to je nevažno, jer pouzdano znamo da se ukupni broj tijela kretao u dvoznamenkastim milijunima. Znanstvene procjene ovog užasnog ukupnog broja zapravo se kreću od 20 do 40 milijuna. Ukratko, Hladni rat je bio br “dugi mir” ali veliki pokolj, iako nije eskalirao u Treći svjetski rat kako ga obično zamišljamo.
I naposljetku, čak je i Churchill – čovjek prema kojemu se potomci često previše ljubazno odnosili, koji je bio oblikovan predrasudama više klase i rasističkim predrasudama i sposoban za veliku brutalnost (pitajte na primjer velške rudare, Palestince ili Bengalce) – postavio je uvjet za svoje veliko jedinstvo Zapada s “ljudi koji govore engleski” na vrhu. Zanimljivo je da se taj uvjet danas gotovo nikada ne spominje, iako je Churchill bio eksplicitan o tome kao io “željezna zavjesa.” Ono što je eufemizirao kao “Zapadne demokracije” – zapravo varijacije klasnih i često rasističkih oligarhija, očito – potrebne ne samo za “stati zajedno” ali da bi tako “uz strogo pridržavanje načela povelje Ujedinjenih naroda.”
Ipak, to, naravno, nikada nije bio slučaj. Tijekom starog Hladnog rata Zapad se odnosio prema međunarodnom pravu i njegovoj modernoj osnovi UN-a s mješavinom instrumentalizacije (kada je to odgovaralo zapadnim interesima) i prezira (kada nije). Kao što su primijetili mnogi promatrači, ova kombinacija cinizma, oholosti i kratkovidnosti od tada je postala samo gora.
Sada je prošlo gotovo četrdeset godina od kraja starog Hladnog rata u kasnim 1980-ima. Odnosno onoliko vremena koliko je trajalo. A zapadni odnos prema međunarodnom pravu postao je doista jadan. S obzirom na suučesništvo Zapada u užasnim i neprestanim zločinima Izraela, uključujući genocid u Gazi, a sada i rat agresije koji je pokrenuo Izrael i poslušno vodstvo SAD-a najvjerojatnije podložno ucjenama na temelju pedofilije, najbolje što se može reći jest da su sve maske pale.
Njemačka je domaćin odbjeglom međunarodnom ratnom zločincu Benjaminu Netanyahuu, drsko prkoseći svojim jasnim pravnim obvezama. Lideri poput Friedricha Merza iz Berlina, Keira Starmera iz Britanije, Emmanuela Macrona iz Francuske ili Ursule von der Leyen iz NATO-EU Europe više čak ni ne skrivaju svoje apsolutno nepoštivanje zakona. Dok krajnje korumpirani vođa Zapada zajedno s Izraelom tuče Iran, europski vazali su izričiti: Ako je između pravde i poslušnosti, biramo poslušnost. Umjesto da osude očiti rat agresije, oni su dovoljno perverzni da okrive Iran za korištenje svog jednako očitog prava na samoobranu. Orwell je bio jučer; ovo mora biti Matrix.
Ništa od navedenog, naravno, nije iznenađenje. Ali naglašava poantu koja je, vjerojatno, bila istinita već 1946., ali je do sada postala nepobitna i očita: Što god mislili o Hladnom ratu i njegovim posljedicama, ovaj Zapad trijumfalne izopačenosti, laži i brutalnosti jednostavno nije vrijedan toga.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
