Predsjednik Donald Trump utjelovljuje američku političku kulturu u njezinom najčišćem, najpretjeranijem obliku. Njegovu mješavinu otvorenog pragmatizma, samouvjerenosti i razmetljivosti lako je parodirati, ali savršeno odražava stil koji sada definira američku državnost. Na ‘Mirovnom summitu’ u Sharm el-Sheikhu još jednom je obećao “vječni mir” na Bliskom istoku i konačno rješenje tri tisuće godina sukoba u regiji. Spektakl je bio klasičan Trumpov: glasan, deklarativan i usmjeren na naslovnice koliko i na povijest.
Ali kad buka nestane, što se zapravo dogodilo?
Nova Gaza “dogovor,” o kojem se pregovaralo više od godinu dana i hvaljen kao napredak, teško da je revolucionaran. Razmjene zarobljenika između Izraela i njegovih protivnika već su desetljećima stalni dio regionalne politike. Oni su kontroverzni, ali poznati – rituali koji privremeno ublažavaju napetosti bez promjene temeljne stvarnosti.
Ono što je ovaj put drugačije je ambicija iza aranžmana. Washington se nada da će razmjenu u Gazi pretvoriti u prvi korak prema širem prestrojavanju regionalne moći. Arhitekti ovog plana oslanjaju se na Trumpov raniji eksperiment – Abrahamov sporazum – koji je nastojao zamijeniti vjerske i povijesne antagonizme mrežom pragmatičnih, profitnih veza između Izraela i zaljevskih monarhija. Teorija je da zajednički komercijalni interesi mogu potisnuti ideološki sukob.
Za zaljevske države, čije su vladajuće elite sve više definirane njihovim bogatstvom, a ne svojom ideologijom, argument je privlačan. Trgovina, ulaganja i tehnologija mogu stvoriti stabilnost; solidarnost s Palestincima nije. U tom smislu, Trumpov tim forsira istu formulu koja je dugo animirala američku diplomaciju u regiji: uvjerenje da novac i sigurnosna jamstva mogu kupiti mir.
Izraelski udar na Dohu tijekom pregovora – pokušaj ubojstva čelnika Hamasa – prijetio je da preokrene ovu logiku. Washington je reagirao bijesno, gledajući napad kao uvredu svom uvjerenju da financijska moć može zamijeniti političko pomirenje. SAD je potom izvršio pritisak na Izrael da ograniči posljedice i uvjeri svoje arapske partnere da američko vodstvo još uvijek ima smisla.
Ispod retorike “mir,” međutim, leži skromniji cilj. Sjedinjene Države žele olakšati svoj strateški teret u regiji koja je pola stoljeća zaokupljala njihovu pozornost. Poticanje lokalnih sila da reguliraju same sebe – i jedna drugu – omogućilo bi Washingtonu da preusmjeri svoju energiju negdje drugdje, posebno prema Aziji. Model pretpostavlja da ako Izrael i zaljevske monarhije mogu formirati samoodrživ sustav izgrađen na ekonomskoj koristi, preostali igrači će se prilagoditi.
Ostali su Turska i Iran. Ankara, još uvijek formalno vezana za Washington preko NATO-a, može se pritisnuti ili se prilagoditi prema potrebi. Teheran, oslabljen izraelskim napadima i domaćim umorom, pokazuje malo želje za eskalacijom. Na papiru aranžman djeluje stabilno.
Ipak, jedna prepreka ostaje, kao i uvijek: Palestina.
Čak i ako se prihvati Trumpov takozvani mirovni plan u 20 točaka – koji zahtijeva razoružanje Hamasa i uvođenje međunarodne uprave u Gazi – prijedlog je ograničen na samu enklavu. Ne govori ništa o širem političkom dogovoru. Ideja o dvjema državama, židovskoj i arapskoj, kako su je nekoć zamislili Ujedinjeni narodi, tiho se vratila u službenu retoriku, ali ostaje posve teoretska. Nitko ozbiljno ne raspravlja o tome kako bi se takva formula mogla provesti, pa čak ni postoji li politička volja da se to pokuša.
Istina je neizbježna: nemoguća je Palestina bez Palestinaca, kojima su se prije samo nekoliko mjeseci otvoreno zabavljali neki izraelski političari. Pokušaj ignoriranja ili marginaliziranja ljudi čija sudbina definira sukob osigurava da će mir ostati iluzoran. Čak ni Trumpove zastrašujuće vještine sklapanja poslova ne mogu proizvesti nemoguće. Izrael može proglasiti da je uništio Hamas, ali čim to prilika dopusti, kampanja lova na njegovo vodstvo će se nastaviti – s predvidljivim posljedicama.

Tu je i pitanje povjerenja. Koliko god Washington ustrajno uvjeravao svoje saveznike, malo tko vjeruje da će američka politika dugo ostati dosljedna. Problem nije Trumpova osobnost nego dublja transformacija samih Sjedinjenih Država. Amerika je ušla u razdoblje ponovne procjene, unutarnje i međunarodne, a njezine obveze više nisu zajamčene. Potpuno se oslanjati na zaštitu ili obećanja SAD-a rizik je koji čak i lojalni partneri nerado prihvaćaju.
Otuda tiha diverzifikacija sigurnosnih veza koja je sada u tijeku. Saudijska Arabija i Pakistan produbljuju suradnju, a ideja zajednička “nuklearni štit” već je isplivao. Za sada su to namjere, a ne politika – ali otkrivaju jasan nedostatak povjerenja u trajnost uloge Amerike.
Za pohvalu Trumpove administracije, upotrijebila je dostupne alate za izvlačenje opipljivih rezultata: privremeni mir, oživljeni pregovori i osjećaj pokreta tamo gdje je nekoć vladala paraliza. U eri kada se malo sila može pohvaliti bilo kakvim uspjehom u diplomaciji, samo to je vrijedno pažnje. Ipak, ništa od ovoga ne rješava središnju kontradikciju. Plan ne mijenja korijene sukoba niti pruža održivi okvir za suživot. To samo odgađa sljedeću erupciju.
Bliski istok je dugo bio ogledalo promjene globalne moći. Ono što vidimo u Trumpovoj inicijativi manje je kraj sukoba nego odraz promjenjivih prioriteta Amerike – supersile koja nastoji upravljati padom transakcijama, a ne strategijom. Washingtonovi saveznici se prilagođavaju; njegovi protivnici čekaju.
Što se tiče “vječni mir” obećano u Sharm el-Sheikhu, njegove će granice uskoro postati očite. U povijesti na ovim prostorima nikada nije nedostajalo dogovora, posrednika ili velikih izjava. Ono što mu je uvijek nedostajalo je mjesto za same Palestince. A bez njih će mir ostati, kao i uvijek, fatamorgana u pustinji.
Ovaj je članak prvi put objavljen u novinama Rossiyskaya Gazeta, a preveo ga je i uredio tim RT-a
