Žena ubijena početkom ovog mjeseca u Slatini nije bila nepoznata sustavu. Prema sumnjama Državnog odvjetništva, suprug ju je od početka 2022. učestalo verbalno i fizički zlostavljao, često alkoholiziran i pred djecom. Jednom joj je zaprijetio da će je ubiti. Obitelj je bila u tretmanu Hrvatskog zavoda za socijalni rad, policija je znala za nasilje, muškarac je bio uhićen, određene su mu mjere i udaljen je iz doma.
Drugim riječima, nije riječ o jednom od onih slučajeva nakon kojih se postavlja pitanje kako nitko ništa nije znao. Znalo se. Žena ga je 21. srpnja prijavila zbog prijetnje, nasilja u obitelji i povrede prava djeteta. Policija ga je uhitila i predala pritvorskom nadzorniku te predložila istražni zatvor. Državno odvjetništvo odredilo mu je zabranu približavanja na manje od 100 metara, zabranu uhođenja i uznemiravanja te udaljenje iz doma. Policija je u zasebnom prekršajnom postupku tražila i psihosocijalni tretman, ali ga sud nije odredio.
Nekoliko tjedana poslije žena je zatražila ukidanje dijela mjera i ponovno mu dopustila da se vrati.
To je nakon njezina ubojstva postalo jedna od glavnih tema javne rasprave. Ministar socijalne politike Alen Ružić rekao je da je žena zatražila ukidanje mjera i da tada dostupna dokumentacija nije ukazivala na propust sustava. Naknadno objavljena policijska kronologija pokazala je, međutim, da nisu nestale baš sve mjere. Na snazi je ostala zasebna mjera koju je u prekršajnom postupku odredio sud, a policija ju je posljednji put nadzirala 2. rujna, šest dana prije ubojstva.
A onda je žena ponovno zatražila pomoć. Policija je došla. Manje od sat vremena poslije, žena je bila mrtva.
Utvrđeno je da je 8. rujna u 21 sat i 10 minuta nazvala policiju. Patrola je stigla deset minuta poslije. Muškarca više nije bilo u kući. Policajci su utvrdili nasilje u obitelji, ponudili joj smještaj u sigurnoj kući i kontakt s nacionalnom linijom za pomoć žrtvama, što je odbila. Obišli su ulicu i okolinu tražeći njezina supruga, te joj rekli da ih odmah ponovno nazove ako se vrati i da ga ne pušta u kuću.
Povučena prijava
Potom su se vratili u policijsku postaju kako bi evidentirali intervenciju i, prema naknadnom policijskom izvješću, namjeravali su ponovno krenuti u potragu. U 22 sata i 10 minuta stigla je dojava da je žena ubijena. Prema neslužbenim informacijama, kada se muškarac vratio, žena mu je ipak otvorila vrata. Ta činjenica ne prebacuje odgovornost za ono što se dogodilo na žrtvu. Upravo suprotno, ona pokazuje jedan od najvećih problema cijelog sustava zaštite od obiteljskog nasilja.
Žrtve se nasilnicima vraćaju. Povlače prijave. Mole da im se ukinu mjere. Odbijaju sigurnu kuću. Ponovno uspostavljaju kontakt. Otvaraju vrata čovjeku kojeg su nekoliko sati ili dana prije prijavile.
Ako sustav može ženu zaštititi samo pod uvjetom da se ona nakon prve intervencije ponaša savršeno racionalno, nikada se ne predomisli i bez iznimke slijedi svaku uputu institucija, onda taj sustav nije prilagođen stvarnoj prirodi nasilnih odnosa.
To je nakon ubojstva priznao i glavni ravnatelj policije Nikola Milina. Naglasio je da zahtjev žrtve za ukidanje mjera ili činjenica da je odbila siguran smještaj ne umanjuju odgovornost počinitelja i ne bi smjeli dovesti do smanjenja zaštite.
Nakon ubojstva policija je provela izvanredni nadzor. Utvrđene su slabosti u organizaciji potrage za počiniteljem, angažiranju dodatnih policijskih snaga i komunikaciji između Policijske postaje Slatina i operativno-komunikacijskog centra. Pokrenuti su postupci protiv petero policijskih službenika, uključujući odgovorne osobe.
Slatina zato nije priča o potpunoj odsutnosti države. To je možda još neugodnija priča: država je bila prisutna gotovo na svakom koraku, ali žena je ipak ubijena. Četiri dana poslije osumnjičeni se ubio u zatvoru u Zagrebu. Slatinski slučaj otvara i neugodno pitanje koje se u javnim raspravama često svodi na jednostavnu rečenicu: ponuđena joj je sigurna kuća, ali je odbila otići.
Crna statistika
Nedavni slučaj Bojane Peševske pokazao je drugu stranu iste priče. Ona je ovog ljeta s djetetom napustila sigurnu kuću u kojoj je bila smještena kao žrtva nasilja. Nakon što je prijavljena kao nestala, njezin odvjetnik Nino Ćosić rekao je da nije nestala, nego je otišla svojom voljom, nezadovoljna uvjetima, te prenio njezinu tvrdnju da je u sigurnoj kući “bila gladna”. Peševska je poslije javno tvrdila da je hrana bila vrlo oskudna, da se jedna salama dijelila među više žena te da se nije osjećala dovoljno sigurno.
Najveći problem je što Slatina nije usamljen slučaj u sustavu koji inače očito uspješno suzbija nasilje. Podaci upravo pokazuju suprotno.
Prema podacima pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, tijekom 2024. policija je evidentirala 9167 kaznenih djela na štetu članova obitelji i bliskih osoba, 8,3 posto više nego godinu prije. U tim je kaznenim djelima evidentirano 9389 žrtava, od kojih su 7302, odnosno 78 posto, bile žene.
Samo kaznenih djela nasilja u obitelji evidentirano je 2601, što je bilo 12,5 posto više nego 2023. godine. Još dulji vremenski niz pokazuje koliko se slika promijenila. Prema podacima iz izvješća o radu policije, broj prijavljenih kaznenih djela iz područja kaznenopravne zaštite djece i obitelji porastao je s 4846 u 2016. na 11.979 u 2025. godini.
Najgori završetak tog nasilja vidi se u statistikama ubijenih žena. U Hrvatskoj je 2023. ubijeno devet žena. U 2024. ubijeno ih je 18. U 2025. ponovno 18. Prošle godine svih 18 ubijenih žena ubile su njima bliske osobe, a njih 12 sadašnji ili bivši intimni partneri. Tih 12 najveći je godišnji broj žena koje su ubili intimni partneri u MUP-ovoj statistici od 2014. do 2025. godine.
Bilo bi pogrešno tvrditi da država posljednjih godina nije ništa učinila. Naprotiv. Hrvatska je 2024. u Kazneni zakon uvela novo kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe, odnosno rodno utemeljenog ubojstva žene. Pooštrene su kazne za niz djela nasilja, ojačana prava žrtava, propisana minimalna udaljenost u zabrani približavanja i proširene mogućnosti reakcije na kršenje mjera.
Uvođenje femicida u zakon bilo je važno i politički i pravno. Ali iskustvo posljednjih godina pokazuje i granicu kaznenog prava. Ključna borba protiv obiteljskog nasilja događa se prije toga: kod prve prijetnje, prvog udarca, prve prijave policiji, procjene rizika, odluke o istražnom zatvoru, udaljenja iz doma, kontrole mjera, psihosocijalnog tretmana i reakcije kada se žena nasilniku vrati.
Posebno je teško objasniti zašto se najteži slučajevi i dalje događaju jer hrvatske institucije danas vrlo dobro znaju koji obrasci mogu prethoditi ubojstvu.
MUP je analizirao 130 ubojstava žena počinjenih od 2016. do 2024. godine. U čak 94 posto slučajeva žrtva i počinitelj poznavali su se. U gotovo 69 posto slučajeva ubojstvo se dogodilo unutar četiri zida.
Poznati nasilnik
Partnerski odnos postojao je u 43,6 posto slučajeva, a obiteljski odnos u dodatnih 33,1 posto. Prekid veze ili najava prekida identificirani su kao jedan od važnih faktora rizika. Još je važniji podatak o prethodnom nasilju. Gotovo polovica počinitelja, – 49,6 posto – imala je prethodnu povijest nasilničkog ponašanja. Kod 44,8 posto počinitelja ranije nasilničko ponašanje već je bilo prijavljeno policiji.
Kod dijela žena država je znala i mnogo više. U 9,8 posto analiziranih odnosa počinitelj je već bio kazneno prijavljivan za nasilje upravo prema ženi koju je kasnije ubio. U 12,8 posto bio je prekršajno prijavljivan zbog obiteljskog nasilja prema istoj žrtvi. U 8,3 posto slučajeva počinitelju je prije ubojstva već bila izrečena zaštitna ili sigurnosna mjera odnosno mjera opreza zbog nasilja nad ženom koju će poslije ubiti.
To je možda najvažniji podatak cijele priče. U dijelu slučajeva institucije nasilnika nisu morale tražiti. Već su ga imale pred sobom. U deset od 12 slučajeva nasilnik je već bio osuđen.
Dakle, problem nije samo u nasilnicima koji nikada nisu prijavljeni. Problem su i nasilnici koji su prijavljeni, procesuirani, osuđeni, udaljavani iz doma ili pod mjerama – i koji nakon svega ponovno dolaze do žene. Upravo je zato policija procjenu rizika označila jednim od ključnih alata za sprečavanje ubojstava žena.
A saborski Odbor za ravnopravnost spolova ove je godine zaključio da, unatoč poboljšanju zakonodavnog okvira, i dalje postoje ozbiljni nedostaci u provedbi te da treba ojačati suradnju policije, pravosuđa i sustava socijalne skrbi. Nije dovoljno pitati je li policija izašla na teren. U slučaju Slatine policija jest izašla na teren. Državno odvjetništvo jest ranije reagiralo. Sud jest odredio mjeru.
Socijalna služba jest poznavala obitelj. Žrtvi jest ponuđena sigurna kuća. Na papiru se može označiti cijeli niz postupanja. Ali žena je ubijena.
Zakasnjela reakcija
Upravo je zato pogrešno učinkovitost sustava mjeriti samo pitanjem je li svaka institucija obavila neku radnju koja joj je propisana.
Pravo je pitanje je li cijeli lanac tih radnji na kraju zaštitio osobu kojoj je prijetila opasnost. U Slatini nije. I tu pojedinačan slučaj postaje sistemski problem. Hrvatska danas ima strože zakone nego prije nekoliko godina. Ima posebno kazneno djelo femicida, zaštitne mjere, mjere opreza, sigurne kuće, protokole, socijalne službe, policijske stručnjake za nasilje u obitelji i sve detaljnije modele procjene rizika. I dalje imamo žene koje mjesecima ili godinama trpe nasilje. Imamo žene koje se vraćaju nasilnicima. Imamo ženu koja napušta sigurnu kuću i tvrdi da je ondje gladovala. Imamo nasilnike koji su već bili prijavljeni ili osuđeni, a ipak ponovno napadaju.
Imamo 18 ubijenih žena u jednoj godini, od kojih su sve ubile bliske osobe, a dvije trećine intimni partneri. Premijer Andrej Plenković nakon slučaja iz Slatine rekao je da “evidentiranog zlostavljača treba spriječiti da postane ubojica”. To je zapravo puno važnija rečenica od rasprave o tome jesu li hrvatske kazne dovoljno stroge.
Jer evidentirane zlostavljače već imamo. Znamo i koji su znakovi povećanog rizika. Znamo da žrtva može povući prijavu, vratiti se nasilniku ili odbiti sigurnu kuću. Znamo i da mjera na papiru sama po sebi nije zaštita. Hrvatska zato nije izgubila borbu protiv nasilja u obitelji zato što nema propise ili zato što institucije ništa ne rade.
Izgubila ju je zato što, unatoč svim tim propisima, institucijama i informacijama, prečesto ne uspije povezati ono što već zna u učinkovitu zaštitu prije nego što bude prekasno.
Slatina je samo posljednji primjer.
