Igor Peternel, potpredsjednik stranke Dom i nacionalno okupljanje i saborski zastupnik u Hrvatskom saboru, govorio je o pitanju ulaska aktivnih političara u škole i upozorio na opasnost politizacije obrazovnog sustava. U raspravi je istaknuo kako škola mora ostati prostor znanja i obrazovanja, a ne mjesto političke promocije ili ideološkog utjecaja na maloljetnike.
”Škola nije politička pozornica. Djeca nisu glasačka mašinerija. Učionica nije prostor za ideološku regrutaciju. Kada aktivni političari ulaze u škole i predstavljaju svoje stavove, to onda nije edukacija. To je zlouporaba autoriteta. To je pokušaj oblikovanja političke svijesti onih koji još nemaju kapacitete ravnopravno se braniti u ideološkoj raspravi”, poručio je Peternel.
Kao primjer naveo je situacije u kojima su političari dolazili u škole, istaknuvši kako problem nije u tome slaže li se netko s njihovim stavovima ili ne, nego u principu: ”Uzmimo kao primjer Ivanu Kekin. Bilo je primjera još i predsjednice bivše Kolinde Grabar-Kitarović, pa onda bivšeg saborskog zastupnika Ivana Pernara. Nije ovdje u pitanju slažemo li se s njezinim stavovima ili ne, pitanje je principa. Ona je aktivna političarka, ima svoju agendu, sudjeluje u političkoj borbi i kao takve njezino pojavljivanje u školi nikada nije neutralno i potpuno je neprihvatljivo. Političar nikada ne dolazi bez poruke, ako dolazi bez poruke onda nije političar”, smatra Peternel.
Škola kao autoritet
Dodao je kako politička poruka u školskom prostoru dobiva poseban autoritet koji ne bi smjela imati: ” Kada se ta poruka daje djeci, onda dobiva težinu autoriteta i legitimitet koji ne bi smjela imati u obrazovnom prostoru. Ivana Kekin nije trenutno liječnica, ona je političarka, za to prima plaću i narod ju je izabrao i tražila je povjerenje.”
Peternel je upozorio kako je takva praksa opasna iz više razloga, prije svega zato što djeca nisu politički subjekti: ”Djeca nisu politički subjekti. Oni su maloljetnici. Oni vjeruju odraslima, posebno javnim osobama. Ako političar govori o ispravnim vrijednostima, pravoj strani, naprednim idejama, dijete to ne doživljava kao političku opciju, nego kao moralnu istinu.”
Istaknuo je i problem političke neravnopravnosti: ”Hoće li onda svi političari dobiti jednako vrijeme u školama? Hoće li svaka stranka održavati svoj sat u školi ili će pristup imati samo oni koji su ideološki bliski upravi škole i slučajno vladaju u gradu u kojem dolaze u škole? Ako selektivno otvaramo vrata škola, onda škola prestaje biti javna institucija i postaje produžetak političkih preferencija.”
Posebno je upozorio na opasnost indoktrinacije: ”Indoktrinacija ne izgleda kao propaganda s plakatima. Ona izgleda kao razgovor, tribine, susreti s učenicima. Ali poruka je uvijek ista; usmjeravanje mladih prema određenom svjetonazoru dok još nemaju formiranu sposobnost potpune kritičke distance.”
Naglasio je kako političari ne dolaze u škole slučajno te da obrazovni sustav mora ostati izvan političkih kampanja: ”Nemojmo se zavaravati. Političari ne idu u škole iz znatiželje ili iz humanizma. Oni idu tamo gdje mogu oblikovati buduće birače. To je politička investicija za budućnost. Škola mora ostati prostor znanja, a ne političke mobilizacije. Uloga škole je učiti djecu kako analizirati argumente, kako prepoznati manipulaciju, kako propitivati autoritet, uključujući politički autoritet.”
Na kraju je upozorio da se granica mora jasno postaviti: ”Ako dopustimo da aktivni političari bez jasnih i strogo neutralnih okvira ulaze u škole, tada poručujemo da je u redu koristiti obrazovni sustav kao teren političkog utjecaja. A to svakako nije demokracija. To je čista instrumentalizacija djece. Političke rasprave, da, ali stranačke promocije i ideološka regrutacija u školama nikako! Djeca nisu politički projekt. Djeca su odgovornost!”
