Točno prije deset godina, 28. svibnja 2016., na XVII. Općem saboru HDZ-a „briselski činovnik“ Andrej Plenković stao je za govornicu i izgovorio čuvenu rečenicu: „Stranka ne može biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana.“ Mjesec dana nakon toga kompromitirani predsjednik stranke Tomislav Karamarko podnio je ostavku, a ubrzo potom na njegovu poziciju izabran je Plenković, koji će već na jesen 2016. postati i premijer.
Iza Plenkovića je sada već cijelo desetljeće vlasti u stranci, te će se uskoro po liderskom stažu izjednačiti s prvim predsjednikom HDZ-a Franjom Tuđmanom, koji je na čelu stranke bio od 17. lipnja 1989. do smrti 10. prosinca 1999. Iako je Plenković u pohodu na čelo HDZ-a ustvrdio kako stranka ne može biti talac ni jednog člana, današnji HDZ svodi se uglavnom, ili samo, na Plenkovića pa se u vladajućim redovima vrlo teško pronalazi odgovor na pitanje Plenkovićeva potencijalnog nasljednika.
Razmatrati pitanje nasljednika, istini za volju, nije nimalo lako jer je Plenković taj koji i u državi i u stranci sve vrijeme drži moć u svojim rukama, u svim strukturama. U stranci se o tome progovara daleko od sjednica Predsjedništva, unutar raznih frakcija i lobija. Upućeni nam objašnjavaju kako u HDZ-a i o pitanju Plenkovićeva nasljednika doista postoji nekoliko struja, regionalnih lobija i interesnih skupina. Svaka od njih ima posve drugačiju viziju budućnosti stranke.
Proeuropska struja
Jedna je struja ona koja čini Plenkovićevu užu jezgru, kolokvijalno je zovu i briselsko-tehnokratskom. Riječ je o lobiju sastavljenom od ljudi koje je Plenković osobno selektirao i postavio ne samo u Vladu nego i u europske institucije i u vrh stranke. Njihov je cilj zadržati HDZ u političkom centru, sačuvati proeuropski kurs i spriječiti skretanje stranke u radikalnu desnicu. Oni Plenkovićeva potencijalnog nasljednika vide kao mladog, visokoobrazovanog čovjeka, koji dobro govori strane jezike i nema afera. U toj se skupini kao mogući, čak vrlo vjerojatni, nasljednik predsjednika stranke spominje mladi Vladin glasnogovornik Marko Milić, koji bi bio predsjednik na daljinsko upravljanje u slučaju da Plenković odluči napustiti Vladu i karijeru nastaviti u Bruxellesu.
U tim se krugovima Milić razmatra kao operativni nasljednik, ali i kao dugoročni Plenkovićev projekt i čuvar pečata plenkovićevske politike. Kao dugogodišnji glasnogovornik Vlade s formalnim statusom državnog tajnika i šefa Ureda te kao član Predsjedništva HDZ-a Milić ima uvid u apsolutno sve ključne procese, kadroviranja, pa i koalicijske dogovore. Otegotna je okolnost za njega to što nema vlastitu izbornu i stranačku bazu. Milić, naime, svoj politički utjecaj crpi isključivo iz Plenkovićeva autoriteta. Nema vlastitu vojsku delegata na terenu, što se vidjelo i na parlamentarnim izborima 2024., kada je ostvario skroman broj preferencijalnih glasova. Međutim, od tada ima status državnog dužnosnika, ima svoj ured i svoje pomoćnike, što neki vide kao priprema za novu fazu u njegovoj karijeri.
Među tradicionalnim i konzervativnim članstvom vladajuće stranke Milić se nerijetko percipira kao dio zagrebačke, proeuropske elite i kao Plenkovićev pionir, što njegovu pobjedu na izravnim unutarstranačkim izborima na principu jedan član – jedan glas dovodi u pitanje u slučaju potencijalnog otvorenog sukoba s desnim krilom stranke. Ako Plenković odluči napustiti hrvatsku političku scenu, ali i dalje držati pod nadzorom stranku i diktirati tko će je voditi, Milić, koji je odnedavno u sretnoj vezi s lijepom Splićankom, ipak se doima kao idealan eksponent i koordinator prijelaznog razdoblja.
Desno krilo
Nije, međutim, struja oko Plenkovića jedina jaka struja koja djeluje unutar HDZ-a. Tu su još i stranački suverenisti odnosno tradicionalno i desno krilo, koje moć crpi iz baze, od članova na terenu, i iz bliskosti s braniteljskim udrugama. Njihov je cilj, o kojem zasad ispod glasa govore, vratiti HDZ tuđmanovskim korijenima i desnijem narativu, pa zato guraju ministra obrane Ivana Anušića. Uz njega se kao prihvatljiva opcija čini i ministar branitelja Tomo Medved, odnosno dvojac s ratnim i nacionalnim legitimitetom koji bi zamijenio salonske političare iz Bruxellesa i Zagreba.
Anušićeva je prednost u odnosu prema Medvedu to što on djelomice pripada i lobiju koji se kolokvijalno naziva županijskim barunima. HDZ je stranka s izvanredno snažnom regionalnom strukturom, unutar koje neke županijske organizacije drže golem broj delegatskih glasova. Trenutačno kao najglasniji i politički najteži lobi u stranci slovi onaj slavonski, koji predvodi Anušić. U tom se lobiju drži da Slavonija zaslužuje stranačkog šefa zato što godinama HDZ-u osigurava izborne pobjede.
Snažan HDZ-ov lobi svakako je i onaj dalmatinski, koji često djeluje kao jezičac na vagi. Iako on zasad nema ni jednog istaknutog lidera Anušićeva kalibra, vrlo je važan jer bez njega nitko ne može odnijeti pobjedu na unutarstranačkim izborima. Važnu ulogu u ovoj priči ima i zajednica županija, u kojoj su skloni kandidatima koji im mogu jamčiti stabilnost financiranja lokalnih projekata s nacionalne razine, pa se u tom kontekstu kao opcija spominje i ministar prometa Oleg Butković. Struja kontinuiteta, odnosno saborska elita, još je jedan lobi unutar vladajuće stranke, a u njemu je ključna figura predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković.
Saborski lobi
Oni koji Jandrokovića zazivaju kao Plenkovićeva nasljednika objašnjavaju kako bi on bio sposoban očuvati HDZ-ovu vlast, opisujući ga kao jamstvo stabilnosti parlamentarne većine, ali i kao jamstvo za sprječavanje unutarstranačkog raskola. Ova struja nije sklona ideološkim ekstremima i Jandrokovića ističe kao osobu koja bi bila kadra držati u ravnoteži desno i briselsko krilo stranke kako se sustav ne bi urušio u međusobnim unutarstranačkim ratovima. Struja odnosno lobi koji također vrijedi spomenuti jest i onaj korporativno-poslovni, koji čine poduzetnici, menadžeri državnih energetskih i infrastrukturnih tvrtki poput Janafa, Autocesta ili HEP-a te utjecajni ljudi iz konzultantskih kuća.
Glavni je cilj pripadnika ove struje održavanje stabilnosti, nastavljanje velikih javnih investicija i povlačenje sredstava iz europskih fondova. Oni preferiraju tehnokrate i pragmatike poput Jandrokovića, a možda i Butkovića, pri čemu se predvodnici ovog lobija užasavaju ideoloških potresa. Bilo kako bilo, o Plenkovićevu se nasljedniku unutar ovih lobija razgovara, čak i žustro polemizira, ali se ta tema nipošto ne otvara javno, pa se nameće pitanje griješi li Plenković što još nije identificirao svojeg nasljednika. Istini za volju, u medijskom se prostoru već dugo spekulira o Anušiću i Jandrokoviću kao jedinim jakim potencijalnim kandidatima. Međutim Plenković vjerojatno ne želi ni jednog ni drugog vidjeti ni na čelu stranke ni na čelu Vlade. Kada bi bio primoran izabrati nasljednika među pripadnicima „stare garde“, tada bi to prije bio Tomo Medved nego ijedan od njih dvojice.
Osim toga, Plenković, sasvim sigurno, želi nasljednika plenkovićevskog profila, koji će čuvati njegovo nasljeđe i biti spreman prihvatiti njegovu superviziju iz sjene. Nipošto ne želi nekoga tko bi se možda usudio revidirati njegovu ostavštinu ili, još gore, tko bi pokrenuo kampanju protiv njega. Zacijelo ima na umu nemilu sudbinu prethodnih predsjednika stranke: hadezeovci su se preko noći odrekli Tomislava Karamarka, koji je prije toga degradirao Jadranku Kosor, a ona proglasila svojega bivšeg šefa Ivu Sanadera persona non grata čim joj je prepustio svoj položaj.
Dobrovoljni taoci
Plenković traži lojalnog čovjeka, kojega je osobno politički odgajao ili koji je potpuno usklađen s njegovim političkim mjerilima. Iako zasad ne pokazuje da među mladim nadama ima svojeg pulena, tom profilu savršeno odgovara samo Marko Milić. Jedno vrijeme nagađalo se i o europarlamentarcu Karlu Ressleru, ali s njim je Plenković u međuvremenu zahladio odnose.
No otvoreno je pitanje traži li se unutar HDZ-a Plenkovićev nasljednik među mlađim snagama – ljudima u četrdesetim godinama, koji ne mogu biti „kompromitirani“ nesudjelovanjem u Domovinskom ratu i koji su imuni na teme iz 90-ih, a pitanje je i ima li Plenković već popis svojih favorita i je li možda u užem izboru i neki diplomat. Osobno je Plenković prije deset godina bio „dark horse“, što se već pomalo i zaboravilo. No kolika je vjerojatnost da novi „dark horse“ već postoji? Ako postoji, onda je to „dark horse“ samog Plenkovića.
Plenković je, ne treba zaboraviti, više strateg, a manje taktičar. On razmišlja na duge staze i projektivno, zacrtavajući velike ciljeve i dugoročne planove. Upravo zato logično je pretpostaviti da planira tko će biti njegov nasljednik na čelu HDZ-a, pa je isto tako logično zapitati se bi li to uistinu mogao biti Milić, koji djeluje kao iznenađujući, a opet „prirodan“ odabir. Ma koliko samopouzdan i vlastoljubiv bio i koliko god vjerovao u svoju nezamjenjivost, kao racionalan političar Plenković je vjerojatno svjestan da ima rok trajanja. Kada dođe do konca svojeg liderskog vijeka u HDZ-u, zasigurno će svoju samouvjerenost i dominantnost pokazati još jednom – osobnim odabirom nasljednika, ne prepuštajući to stranačkom demokratskom mehanizmu. U HDZ-u se već godinama čuju kritike na Plenkovićev račun. Spočitava mu se da je HDZ pod njegovom palicom postao talac jednog čovjeka, mnogi Plenkovića ne podnose, nekima se zamjerio svojim pretjerano autoritativnim pristupom i kraljevskom nedodirljivošću. Međutim HDZ pobjeđuje na izborima, a stranka održava visok rejting, i dokle god je pozicija takva, i najveći Plenkovićevi mrzitelji unutar stranke bit će njegovi dobrovoljni taoci. Oporbene stranke već godinama plasiraju retoriku koja nalikuje onoj nezadovoljnih HDZ-ovaca. Razlika je samo u tome što opozicija smatra da je cijela Hrvatska talac jednog čovjeka i da je Plenković zarobio državu. Oporba je, međutim, baš poput nezadovoljnih HDZ-ovaca, nemoćna i pacificirana. Naprosto je primorana trpjeti talački položaj jer građani na izborima uporno glasaju za Plenkovića. On je izborni pobjednik, a ne HDZ.
I da priča bude do kraja neobična, Plenkovićeva Hrvatska, objektivno govoreći, najbolja je Hrvatska koju smo imali od konca 1995. Zbog toga na kraju ostaje pitanje: ako je takva Hrvatska doista talac jednog čovjeka, nije li to za nju relativno najpovoljnija situacija u kojoj može biti? Stoga zabrinjavajuće mogu zvučati glasine kako Plenković planira prijevremene izbore već u rujnu ili listopadu. Razlog je za moguće izbore to što su stranku Možemo načele pravosudne afere, ali i to što Milanović ima još četiri godine na Pantovčaku i pitanje je ulazi li mu se opet u neizvjesnu izbornu utrku, a HDZ pak stalno radi na novim savezništvima, pa Plenković računa na sigurnu pobjedu. S druge strane, osobno mu je želja, navodno, kandidirati se za predsjednika Europskog vijeća, jer aktualnom, Antoniju Costi, mandat istječe do kraja godine. Kada bi Plenković uspio u svojim ambicijama i otišao na visoki položaj u Bruxelles, nitko mu ne bi mogao ništa zamjeriti jer bi u Hrvatskoj s četvrtom izbornom pobjedom HDZ-u ostavio još četiri godine vlasti. No tada bi, vjerojatno, počeo kaos…
