Ako se u hrvatskoj politici ovih dana nešto doista počelo lomiti, onda to više nije samo tiha priča iz kuloara, nego proces koji sve teže ostaje skriven. Inflacija, koja Hrvatsku ponovno gura prema vrhu Europske unije, otvorila je pitanje koje u HDZ-u dugo nije bilo ozbiljno postavljeno – može li se ovako dalje bez političkih posljedica. Najnoviji podaci o rastu cijena ponovno su neugodno iznenadili, osobito u usporedbi s ostatkom eurozone. Dok se drugdje govori o smirivanju inflacije, Hrvatska i dalje iskače iz prosjeka, a to je signal koji se u politici ne može ignorirati. Jer brojke su jedno, ali percepcija građana nešto sasvim drugo. Ona se formira svakodnevno, na policama trgovina i na računima.
Upravo tu počinje problem za Vladu. Prema informacijama iz stranke, unutar HDZ-a sve je više onih koji smatraju da se javnosti šalje pogrešna slika stvarnosti. Razlika između službenog narativa i života građana postaje prevelika da bi se mogla ignorirati. “Nije ovo dobro, sve više je unutar stranke nezadovoljnih glava. Mi stalno izlazimo van s izjavama kako je sve divno i krasno, kako se živi nikad bolje, no nije narod glup. Ako im je kruh danas duplo skuplji nego jučer, o čemu mi pričamo?”, govori nam jedan izvor iz vrha stranke.
Takve ocjene donedavno su se mogle čuti samo u zatvorenim krugovima, no sada sve češće izlaze i u razgovorima s političkim akterima. Strah unutar stranke, kako tvrde sugovornici, nije toliko vezan uz samu inflaciju, koliko uz percepciju da se problem podcjenjuje. “Bojim se da ni stranački vrh neće dugo moći izbjegavati odgovornost. Znamo mi svi da su geopolitička previranja takva i krize izvana na koje ne možemo utjecati, no ako smo najgori u EU, nešto nas se može pitati, bojim se opravdano”, dodaje isti izvor.
Ima li straha za vladajuće, upitali smo političkog analitičara Karla Juraka: “Na duge staze mora im biti bitno. Izbori nisu skoro, i ne bih potcijenio učinak vremena i dugotrajnost visokih cijena, mislim da će se kad-tad morati suočiti s time. Sreća za njih da nije izborno razdoblje i da nema (jasne i artikulirane) oporbe”, smatra.
U takvoj atmosferi počinju se otvarati i pitanja koja su do prije nekoliko mjeseci bila gotovo nezamisliva. Ne radi se još o otvorenim sukobima, ali sve je više rasprava o tome treba li stranka reagirati prije nego što pritisak postane prevelik. “Sad se, naravno, pojavljuju oni koji zazivaju neke nove, svježe igrače poput Anušića ili bivšeg ministra Marića. Rano je suditi, ali treba reagirati prije nego bude prekasno”, zaključuje sugovornik.
Upravo tu dolazimo do priče koja se već neko vrijeme razvija ispod radara – mogućeg povratka Zdravka Marića o kojem smo prvi pisali. Nekadašnji ministar financija, danas izvan aktivne politike, ali i dalje prisutan u razmišljanjima stranačkih struktura, ponovno se spominje kao potencijalna figura stabilizacije.
Ako se u hrvatskoj politici nešto doista pomiče, onda se to ne događa u Saboru, nego u krugovima koji rijetko izlaze pred kamere. Dok se javnost bavi svakodnevnim političkim prepucavanjima, u pozadini se slaže priča o mogućoj tranziciji. Zdravko Marić, čovjek koji je iz politike izašao s imidžem stručnjaka, danas ne sudjeluje u javnim raspravama, ne komentira i ne zauzima strane. I upravo zato ga se sve više spominje kao potencijalno rješenje u situaciji kada sustav traži smirenje.
U HDZ-u se, kako smo ranije doznali, već dulje prati svaki njegov korak, iako formalno nije dio političke scene. Već se i ranije šuškalo o njegovom povratku, no tada je procijenio da nije pravi trenutak. Danas je kontekst bitno drukčiji. Hrvatska je duboko integrirana u europske strukture, Plenkovićevi najbliži suradnici sve češće odlaze na funkcije u Bruxelles i druge europske financijske institucije, a i sam premijer sve se češće promatra kao političar čija budućnost možda neće biti vezana isključivo uz domaću scenu.
Netko mora doći nakon Plenkovića
“Bliže smo onom trenutku kad će netko morati naslijediti šefa stranke i premijera. Ne može Plenković biti vječno tu gdje je i toga su svi svjesni”, govori jedan od sugovornika iz stranke. U tom kontekstu Marić se nameće kao logična opcija. Ne kao politički revolucionar, nego kao figura kontinuiteta koja može ponuditi stabilnost u trenutku kada ekonomski pritisci rastu.
“Zdravko bi po mnogima bio idealan kandidat, dovoljno sličan Plenkoviću, a dovoljno različit da se može graditi nova priča”, kaže izvor. Za razliku od aktualnog premijera, koji nakon dugogodišnjeg mandata nosi i političko opterećenje, Marić se percipira kao netko tko dolazi bez tereta dnevne politike jer narod je, nadaju se u stranci, zaboravio i njegovu umiješanost u Agrokor i aferu Borg. Upravo ta razlika postaje ključna u trenutku kada građani sve više reagiraju na konkretne ekonomske probleme.
Inflacija u ovom trenutku nije samo ekonomska kategorija, nego politički faktor koji može definirati sljedeće razdoblje. U takvim okolnostima svaka stranka počinje razmišljati o scenarijima koji su donedavno bili rezervirani za neformalne razgovore. Plenković i dalje čvrsto kontrolira situaciju, ali atmosfera više nije ista. Pritisak postoji i sve ga je teže ignorirati.
Hoće li se priča o novim ljudima pretvoriti u konkretan politički potez, teško je reći. No činjenica da se takva imena sve češće izgovaraju govori dovoljno sama za sebe. U politici, kao i u ekonomiji, promjene rijetko dolaze naglo. One se dugo pripremaju, a onda se dogode u trenutku kada ih više nije moguće zaustaviti.
