Dok afere u sportskim savezima ne silaze s naslovnica i otvaraju pitanja o trošenju javnog novca, u političkom prostoru u tišini se nazire nova linija sukoba koja bi mogla obilježiti naredne mjesece. Fokus se, tvrde upućeni, polako prebacuje na udruge i civilni sektor, prostor koji je godinama rastao gotovo bez ozbiljnije političke konfrontacije, ali i prostor kroz koji se slijevaju značajna javna sredstva.
Tema nije nova, ali kontekst u kojem se sada otvara daje joj potpuno drugačiju težinu. U Hrvatskoj danas djeluje oko 50 tisuća udruga, što znači da na otprilike 75 stanovnika dolazi jedna udruga. Riječ je o iznimno razgranatom sustavu koji obuhvaća sve – od sportskih i vatrogasnih organizacija do kulturnih inicijativa, medijskih projekata i različitih oblika aktivizma, kulture i tako dalje. Upravo zbog te širine, pojam civilnog društva postao je gotovo neograničen, a granice između društvenog djelovanja i političkog utjecaja sve su tanje.
No ono što ostaje konstanta jest novac. Procjene govore da se kroz državni proračun i druge javne izvore u udruge slijevaju stotine milijuna eura godišnje, a kada se tome pridodaju sredstva lokalnih proračuna, europskih fondova i prihodi od igara na sreću, jasno je da je riječ o sustavu koji upravlja iznosima koji su politički i društveno itekako relevantni. Posebno je osjetljiva lokalna razina, gdje se velik dio tog novca raspodjeljuje kroz natječaje gradova i županija, a primjer Zagreba često se uzima kao ilustracija – gotovo 140 milijuna eura dodijeljeno je udrugama u posljednje četiri godine.
Sudar titana
Upravo na toj razini sada dolazi do političkog sudara. Izvori bliski vladajućima tvrde da je vrijeme da se otvori pitanje gdje taj novac zapravo završava i kako se raspoređuje, pa tako naš sugovornik iz HDZ-a kaže kako je “vrijeme da se fokus baci na novac koji ide na udruge” jer, kako tvrdi, “milijuni odlaze u ono što se naziva civilni sektor, a smiješno je da se udruge nazivaju nevladine udruge, a puno njih dobiva novac iz državnog proračuna”. Posebno problematičnim vidi lokalne sredine, gdje, kako kaže, postoji percepcija da političke strukture kroz udruge učvršćuju vlastite pozicije.
“Posebno je ipak upitno u lokalnim sredinama, znamo svi koliko Tomašević i ekipa dijele svojim udrugašima pa oni ih i drže tu gdje jesu. Ne zaboravite da su tu i veliki strani fondovi u igri, strašan je to sustav”, navodi isti izvor, jasno sugerirajući da se iza financiranja krije i širi politički utjecaj. U tom kontekstu, poručuje kako “sad je vrijeme da se to sve ispita” te dodaje da postoje “kanali i instrumenti” za takve poteze, čime se otvara mogućnost da ova tema uskoro preraste iz političke retorike u konkretne poteze.
Zanimljivo je da pritom ne pokušava u potpunosti amnestirati vlastitu političku opciju, priznajući kako “ima i HDZ puno svojih udruga” te da nema problem s time da se “sve preispita još jednom”, ali istovremeno tvrdi da “ljevica drži primat nad tim sektorom”. Upravo ta teza uvodi raspravu u širi kontekst u kojem civilni sektor više nije samo prostor društvenog djelovanja, nego i polje političke borbe za utjecaj.
Ako se pogleda šira slika, jasno je da civilno društvo u Hrvatskoj nije homogeno. Postoje braniteljske udruge, sportski savezi, kulturne organizacije, aktivističke inicijative i medijski projekti, a svaki od tih segmenata ima svoje izvore financiranja i svoje političke veze. Upravo zato, pitanje kontrole nad tim sektorom zapravo je pitanje kontrole nad društvenim utjecajem, što dodatno pojačava političke tenzije.
Borba za prevlast
Politički analitičar Karlo Jurak smatra da se cijela rasprava često pojednostavljuje, iako je u svojoj suštini znatno kompleksnija. “Udrugu je vrlo lako osnovati i one pripadaju ustavno i zakonsko dozvoljenom samoorganiziranju građana, tako da je moj odgovor na to pitanje prilično banalan. Druga je stvar kako se njima upravlja, odnosno kako ih se financira”, kaže Jurak, upozoravajući da ključ problema nije u samom postojanju udruga, nego u načinu upravljanja sredstvima.
U tom smislu podsjeća na činjenicu koja često izostaje iz političkih rasprava – da upravo oni koji kritiziraju sustav često imaju i najveći utjecaj na njegovo funkcioniranje. “Nekako mislim da tu HDZ puno bolje stoji jer on ipak obnaša vlast i na nacionalnoj razini, a i u mnogo više jedinica lokalne samouprave koje odlučuju o financijama za udruge”, navodi Jurak, čime implicitno otvara pitanje odgovornosti za postojeće stanje.
Posebno je zanimljiv njegov pogled na aktualne političke napade na udruge, koje vidi kao dio šire borbe za kontrolu resursa. “U tom smislu smatram da je ‘džihad’ protiv ‘udruga’ od strane HDZ-a, a usmjeren prema Možemo, prilično kontradiktoran u sebi. Radi se o borbi za moć i resurse, a ne o ‘rezanju udruga kao takvih”, ističe, sugerirajući da iza svega stoji političko preslagivanje, a ne ideološka borba.
Tu tezu dodatno razrađuje kroz podjelu utjecaja unutar samog civilnog društva, napominjući kako “uvjetno rečeno desni dio političkog spektra više kontrolira sportska društva, dok uvjetno rečeno lijevi dio udruge u kulturi”, što, kako zaključuje, predstavlja “čistu borbu za hegemoniju u civilnom društvu”.
Takva podjela dodatno komplicira cijelu priču jer tvrdi da nijedna strana nema monopol nad sustavom, već da se utjecaj raspoređuje ovisno o segmentu djelovanja. Upravo zato, rasprava o financiranju udruga teško može ostati isključivo na razini transparentnosti i kontrole jer se vrlo brzo pretvara u pitanje političke dominacije.
U takvom okruženju teško je povući jasnu granicu između legitimnog djelovanja i političkog utjecaja, ali jedno je sigurno – novac koji prolazi kroz udruge više nije marginalna tema. Kako se političke tenzije budu pojačavale, sve je izvjesnije da će upravo ovaj sektor postati jedno od ključnih bojišta, a pitanje koje ostaje otvoreno jest hoće li rasprava završiti na retorici ili će se pretvoriti u konkretne poteze koji će promijeniti način na koji sustav funkcionira.
