Da se kojim slučajem sutra zatvore sve granice, Hrvatska bi imala zaliha hrane za samo sedam dana. Tjedan dana dijelilo bi nas od gladi, kažu eksperti ukazujući na poražavajuće stanje u hrvatskom poljoprivrednom resoru koji je već godinama na koljenima neovisno o tome iz čijih je stranačkih redova osoba koja se nalazi na čelu tog ministarstva. Koliko je vladajućima uistinu stalo do poljoprivrede naslućuje se i iz toga što se na čelu ministarstva trenutačno nalazi neiskusni David Vlajčić o čijem je načinu dolaska u ministarsku fotelju ionako sve odavno rečeno.
Ono o čemu se pak često govori među nezadovoljnim poljoprivrednicima, kako prije Vlajčićeva mandata tako i u njegovom, jest problematika koja se odnosi na visoku hrvatsku ovisnost o uvozu. I od početka ove godine poljoprivrednici upozoravaju na to da se naša poljoprivreda nalazi u, najblaže rečeno, kritičnoj fazi, djelomice zbog uvoza, a dijelom i zbog pada produktivnosti u nekim od najvažnijih sektora proizvodnje hrane. Kako domaćeg nemamo, ili imamo sve manje, tako se u Hrvatsku na godišnjoj razini uveze, primjerice, više od 200 tisuća tona mesa i klaoničkih proizvoda.
To je samo jedna od stavki koje našu zemlju čine ranjivom na promjene na globalnom tržištu. Stanje nije ništa bolje ni kod domaće proizvodnje voća i povrća koja pokriva manje od polovice potreba stanovništva. Malo je poznato da se, kad je riječ o opstojnosti, najveći problemi bilježe u mljekarstvu, a onda i u svinjogojstvu gdje je situaciju dodatno pogoršala afrička svinjska kuga. Nismo samodostatni ni u proizvodnji povrća, dok smo, s druge strane, još u plusu u proizvodnji žitarica i uljarica kao što su pšenica, kukuruz ili suncokret, no nisu za izvoz jer se radi o proizvodima niske dodane vrijednosti.
Europski sporazum
Koliko loše stojimo kad je riječ o poljoprivrednoj proizvodnji oslikavaju i brojke pa je tako, primjerice, 2024. vrijednost poljoprivredne proizvodnje iznosila oko 2,84 milijarde eura. Riječ je o padu od oko 12,5 posto u odnosu na godinu prije. Trend je, tvrde upućeni, nastavljen i u prošloj godini, baš kao i rast uvoza hrane i živih životinja, i to dvoznamenkastim stopama od oko 10 posto. Izvoz, dakako, za to vrijeme gotovo i ne postoji, a sve to vodi produljenju vanjskog trgovinskog deficita.
Situacija, dakle, nije dobra, ali hrvatski poljoprivrednici se zasad ne bune ni približno kao što to čine njihovi europski kolege koji od početka siječnja iskazuju nezadovoljstvo time što su europske države podržale sporazum o slobodnoj trgovini između EU-a i južnoameričkog bloka Mercosur – odnosno Argentine, Brazila, Paragvaja i Urugvaja. Riječ je o sporazumu kojim se smanjuju carine na poljoprivredne proizvode i stvara najveća zona slobodne trgovine na svijetu, što europske poljoprivrednike ne ostavlja ravnodušnim. Situacija je, kako tvrde upućeni, ozbiljna za sve poljoprivrednike u EU, a ponajviše za hrvatske koji su ionako odavno na koljenima.
Obrazlažući razloge zbog kojih su izašli na ulice, europski poljoprivrednici prije svega kao problem ističu nelojalnu konkurenciju s posebnim naglaskom na sektor govedarstva, proizvodnju meda i pčelarstva. Nije nevažno spomenuti i to da neki proizvodi iz Latinske Amerike u Europu, gdje su kontrole za poljoprivrednike rigorozne, stižu pod znatno drugačijim kriterijima – s dopuštenim GMO sredstvima, ali i onima koji su zabranjeni na razini Unije, što dovodi u pitanje sigurnost hrane. Nisu se time vodili europski čelnici kada su pristajali na ovaj sporazum, nego su po svemu sudeći vjerovali da će europskim poljoprivrednicima zamazati oči paketom potpore teškim 45 milijardi eura, što se nije dogodilo jer u konačnici i stručnjaci iz ovog spektra navode da neće svi proizvođači od toga imati stvarnu korist.
Sigurnost hrane
Hrvatska je tu u još osjetljivijoj situaciji pa stoga naši poljoprivrednici oči upiru prema Vladi i ministru Vlajčiću napominjući da nam još preostaje mogućnost blokade uvoza proizvoda koji znatno ugrožavaju opstojnost domaćeg tržišta. Prehrambena sigurnost EU-a, a samim time i Hrvatske postala je tako središnja točka masovnih prosvjeda poljoprivrednika koji neumorno ukazuju na to da je Europa na tragu da se pretvori u uvoznika jeftine hrane upitne kvalitete. Na val prosvjeda diljem Poljske, Irske, Francuske i drugih zemalja seljake je nagnao sporazum s Mercosurom zbog čega se na udaru kritika našla i europska birokracija, pa i zagovornici zelene politike koje seljaci smatraju odgovornima za gušenje domaće proizvodnje, što razumljivo izravno ugrožava europsku samodostatnost.
Potporu europskim poljoprivrednicima još su lani u prosincu dali predstavnici Hrvatske poljoprivredne komore koji su se pridružili prosvjedima u Bruxellesu, odakle je poslano i upozorenje da je sigurnost hrane u Europskoj uniji ozbiljno ugrožena. Pritom se upravo naša zemlja ističe kao najugroženija zbog ionako niske razine samodostatnosti, ali i zbog sela koja se godinama ubrzano prazne.
U tom kontekstu domaći proizvođači šalju upozorenja da bi, kada trgovinski sporazum s Mercosurom u potpunosti zaživi, Hrvatska gotovo u potpunosti mogla ostati bez zdrave, lokalne hrane u korist uvoznih proizvoda čiji je standard kvalitete daleko niži. Inače je, nakon 25 godina pregovora, početkom siječnja 2026. Vijeće EU-a dalo potporu potpisivanju spornog sporazuma unatoč snažnom protivljenju dijela zemalja i poljoprivrednika. Unutar kvalificirane većine država članica njih 21 glasala je za, dok su se potpisivanju sporazuma usprotivile samo Austrija, Francuska, Mađarska, Irska i Poljska. Belgija je pak bila suzdržana.
Snažan udarac
Svečano potpisivanje predviđeno je za 17. siječnja u Paragvaju, a slamka spasa za poljoprivrednike leži u tome što sporazum prije pune primjene još mora odobriti Europski parlament u kojem će se zastupnici morati odlučiti na čijoj su strani jer seljaci sasvim otvoreno navode da on otvara vrata ekološkom i socijalnom dampingu uzrokovanom slabijim standardom proizvodnje u Južnoj Americi. Unatoč tome, EU je dopustio dodatni uvoz 99 tisuća tona govedine uz povlaštenu carinu od 7,5 posto. Bez carinske kvote u EU bi se trebalo moći uvesti 180 tisuća tona peradi, a tu su još šećer, riža i kukuruz.
Istini za volju, EU ima mogućnost privremene suspenzije povlaštene carine ako uvoz osjetljivih proizvoda kao što su meso, jaja ili šećer premaši osam posto ili im cijena padne za osam posto u odnosu na trogodišnji prosjek, no to očito nije ono što zadovoljava europske poljoprivrednike. Time se ne mogu zadovoljiti ni domaći poljoprivrednici jer i iz Hrvatske poljoprivredne komore upozoravaju da ovaj sporazum predstavlja snažan udarac na sektore u kojima Hrvatska već bilježi pad. To se, recimo, odnosi na govedarstvo i peradarstvo čija bi opstojnost mogla biti dovedena u pitanje time što se sporazumom povećavaju kvote za uvoz jeftine govedine i piletine iz Južne Amerike. Razumljivo je da to predstavlja izravnu prijetnju domaćim proizvođačima koji ne mogu parirati niskim cijenama.
Dakako, to otvara prostor i za govor o nelojalnoj konkurenciji, tim više što uvozna hrana ne mora zadovoljavati stroge ekološke, zdravstvene standarde kao što su zabrana određenih pesticida i hormona, što samo po sebi hrvatske proizvode čini manje konkurentnima, a onda i skupljima. Hrvatska poljoprivreda je pritom izložena specifičnim kombinacijama strukturnih slabosti jer smo, uz ekstremno nisku samodostatnost, već ovisni o uvozu. Svaki dodatni priljev jeftine hrane iz Južne Amerike može se smatrati izravnim udarom na šačicu domaće proizvodnje koja se uglavnom odvija na malim obiteljskim gospodarstvima koja imaju visoke fiksne troškove te se ne mogu natjecati s brazilskim ili argentinskim poljoprivrednim kompanijama koje posjeduju farme veličine cijelih hrvatskih županija.
Demografski slom
Stočarstvo, koje se među stručnjacima naziva kralježnicom poljoprivrede, u našoj je zemlji na kritičnim razinama, a uvoz govedine iz Mercosura po sniženim cijenama izravno bi pogodio sektor koji u Hrvatskoj doslovce diše na škrge, što zbog visokih cijena energenata, što zbog visokih cijena stočne hrane. Nekontrolirani uvoz mesa vodi prema potpunom nestanku domaćeg uzgoja, što Hrvatsku dovodi u nepovoljan, nesiguran položaj bez strateške sigurnosti hrane.
Hrvatsko selo, osim zbog iseljavanja, pati i zbog starenja stanovništva, što dovodi do demografskog sloma, a to u selima zapadne Europe nije slučaj. Naši se poljoprivrednici suočavaju i sa slabim logističkim i prerađivačkim kapacitetima – nedostaje im modernih hladnjača, distributivnih centara pa i prerađivačke industrije – stoga svoje proizvode teško plasiraju na police trgovačkih lanaca koje su mahom preplavili jeftini, zamrznuti proizvodi koji dolaze iz uvoza.
I razlike u troškovima rada te radnim standardima idu u korist zemalja Mercosura, s tim da europski poljoprivrednici dodatno strahuju da će nakon 2027. doživjeti rezove u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici takozvanom CAP-u. Poljoprivrednici diljem Europe stoga su odlučili da ne žele biti žrtve birokratskih odluka koje se izravno odnose na njihovu opstojnost. Za to vrijeme vlast u Hrvatskoj u tišini gleda na još jedan izravan udarac na šačicu seljaka koja je ostala u zemlji boreći se za opstanak.
