Bezbroj se puta u javnosti govorilo o neupitnom utjecaju Andreja Plenkovića u Europskoj uniji i među čelnicima Europske komisije, pri čemu se često naglašavalo njegovo veliko prijateljstvo sa šeficom Komisije Ursulom von der Leyen. Taj Plenkovićev utjecaj možda je vidljiv u milijunima eura koji se u Hrvatsku slijevaju iz europskih fondova, međutim, kada je riječ o agencijama Europske unije, ta priča pada u vodu.
Naime, u našoj zemlji nema ni jednog sjedišta neke decentralizirane agencije Europske unije. Time Hrvatska spada u krug od samo nekoliko država, među kojima su Cipar, Slovačka, Bugarska i Rumunjska, koje još nemaju sjedište niti jedne od čak 30 europskih agencija preko kojih Europska unija provodi svoja pravila. Iako nema agencija, u HDZ-u se tješe da u našoj zemlji djeluju Predstavništvo Europske komisije i Ured Europskog parlamenta. No to očito ne zadovoljava Plenkovića jer se Hrvatska nedavno uključila u nadmetanje za sjedište budućeg Carinskog tijela Europske unije i predložila da ono bude u našem glavnom gradu.
Ali Europski parlament ovih je dana donio odluku da će sjedište Carinskog tijela ipak biti u Lilleu, gradu na sjeveru Francuske. To je neugodno iznenadilo Plenkovića jer su se vladajući nadali da bi zagrebačka kandidatura ovaj put mogla biti prihvaćena, pogotovo zato što je dugo pripremana i snažno argumentirana. Ma koliko jaki bili hrvatski argumenti, u konkurenciji od devet gradova ipak se nismo uspjeli nametnuti. Prevagnulo je francusko lobiranje, a onda i, prema tvrdnjama naše dobro upućene sugovornice, geografska povezanost.
Diplomatski poraz
Iako se Zagreb na europskoj razini uglavnom predstavlja kao glavni grad države koja čuva najduže vanjske kopnene granice EU-a, Lille je za europske birokrate kudikamo praktičniji. Prednost tog francuskog grada u odnosu na Zagreb jest i u tome što je od Bruxellesa udaljen samo pola sata vožnje vlakom. Nije nevažno ni to što je grad povezan s lukama poput Antwerpena i Rotterdama, zbog toga je i postao favorit u utrci za tijelo kojemu je fokus na kontroli protoka robe.
Ovom je odlukom još jednom potvrđena javna tajna o čuvenoj institucionalnoj gravitaciji Europske unije. Plenkoviću je ovaj proces bio značajan, ali je europska politika takva da se sjedišta novih agencija, neovisno o obećanjima o decentralizaciji, uspostavljaju uglavnom u državama “stare” Europe kako bi se postigla bolja komunikacija s Europskom komisijom. U skladu s time, u Bruxellesu se ovaj hrvatski gubitak promatra kao Plenkovićev diplomatski poraz u vlastitoj zemlji i na domaćem terenu, dok u HDZ-u to tumače samo kao još jednu usputnu zapreku koja će teško zaustaviti premijerove ambicije.
Unatoč tomu, teško je oteti se dojmu da je ova odbijenica ipak udar na premijerovu priču o ogromnom utjecaju u Bruxellesu, gdje se hrvatska kandidatura prije donošenja konačne odluke predstavljala kao sjajna. Možda je i bila, ali Hrvatska nije dobila kontrolu nad sjedištem Carinskog tijela, što se, nedvojbeno, kosi sa slikom Plenkovića kao moćnog pregovarača koji svojoj zemlji u Bruxellesu može osigurati što god poželi, pa i središta važnih institucija. Naša upućena sugovornica kaže kako je za funkcioniranje EU-a decentralizacija najveći problem, pa se i ovom odlukom Europskog parlamenta slabe argumenti da Unija uistinu želi širiti članstvo te se potvrđuju teze da stare članice i velike zemlje ipak drže sve konce u rukama.

Druga polja
Neuspjeh hrvatske kandidature mogao bi ići na ruku Plenkovićevim kritičarima iz oporbe jer bi se moglo zaključiti da u ovakvim okolnostima premijerov utjecaj na europskoj razini nije institucionalno koristan za Hrvatsku, nego je isključivo osoban. Pitanje je, međutim, je li Plenković od drugih tema i priča o ukrajinskom ratu uopće imao vremena dovoljno snažno lobirati za Hrvatsku. To pitanje mogao bi mu postaviti i netko iz oporbe, smatra naša sugovornica, primjećujući kako nitko iz opozicije gotovo da nije ni primijetio da Zagreb ipak neće postati sjedište Carinskog tijela te da je naša kandidatura ostala na razini simboličke.
Takvo što naša sugovornica ocjenjuje apsurdnim te kaže da je šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić propustio profitirati na ovoj temi, ostavivši Plenkoviću prostor da se i dalje u političkoj areni nameće kao jedini nacionalni političar s neupitnim utjecajem na europskoj razini. U premijerovu krugu djelomice spuštaju loptu pa kažu kako ova situacija za njega ne znači nikakav debakl. Tvrde da će on profitirati na nekim drugim poljima, da će zbog ove odbijenice tražiti od Bruxellesa ustupke pri dodjeli novca iz fondova ili kad budu na redu neka nova imenovanja. Međutim, ništa od toga nije i ne može biti sigurno, tim više što ustupke nismo vidjeli ni nakon prijašnjih gubitaka.
Poznato je da se Hrvatska prije nekoliko godina kandidirala i za sjedište Europske agencije za lijekove, koje je do Brexita bilo u Londonu, i nije uspjela. Iz tih se dviju propalih kandidatura naslućuje da se Hrvatska, bez obzira na Plenkovićevo kontinuirano i naglašeno proeuropsko vodstvo, i dalje teško probija na razini EU-a, barem kada je riječ o udomljivanju važnih institucija. Europska agencija za lijekove bila je teškaš, objašnjava naša sugovornica, jer je riječ o jednoj od vodećih agencija s mnogo zaposlenih i ogromnim proračunom. Zagreb se stoga u startu u toj kandidaturi smatrao autsajderom, što nije čudno s obzirom na to da je snage odmjeravao s Milanom, Kopenhagenom i Amsterdamom, koji je u konačnici i pobijedio. S Carinskim tijelom situacija je nešto drukčija. Riječ je, naime, o novoj i manjoj agenciji pa se vjerovalo da bi Zagreb mogao imati realne šanse, pogotovo zato što je riječ o novoj instituciji, a ne o preseljenju postojeće.

Potvrda povjerenja
U slučaju Agencije za lijekove Zagreb je bio eliminiran već u prvom krugu zbog manjka infrastrukture i slabe moći Hrvatske, koja je u to doba bila nova članica. Ovaj put Zagreb je, tvrdi naša sugovornica, lobiranju pristupio sa sjajno pripremljenom kandidaturom, ali ni najjači argumenti nisu bili dovoljni da Europski parlament donese odluku u našu korist. To što je Lille izabran za sjedište Carinskog tijela EU-a trebalo bi biti poruka Plenkoviću jer se pokazalo da njegov utjecaj u Bruxellesu ima granice.
Plenković našoj zemlji, možda i zato što spadamo među najsiromašnije, može osigurati veće svote europskog novca, pa i podršku za strateške ciljeve kao što je Schengen, no teško može osigurati dolazak institucija koje jamče prestiž i nova, atraktivna i dobro plaćena radna mjesta. U diplomatsko-političkim vodama udomljavanje europskih agencija doživljava se i kao svojevrsni certifikat povjerenja i snažna poruka da je određena država moderna i administrativno sposobna potpuno se integrirati u srce Europe, objašnjava nam sugovornica pa dodaje da se agencije ne dodjeljuju tek tako i reda radi, nego država mora dokazati da raspolaže vrhunskom infrastrukturom i da može jamčiti stabilnost i logistiku. Dobiti agenciju znači da vas sve članice EU-a vide kao pozitivnog partnera koji može upravljati određenim sektorom Unije.
Profit je i to što država u kojoj se uspostavi sjedište agencije prestaje biti samo povremena destinacija za skupove europskih lidera te postaje mjesto gdje se donose odluke. Primjerice, kad je posrijedi sigurnost hrane, svi gledaju prema Parmi, odnosno prema Italiji, dok za lijekove svi gledaju prema Nizozemskoj. Grad u kojem je sjedište neke agencije privlači stotine vrhunskih europskih stručnjaka koji se ondje nastanjuju, a to donosi ugled i međunarodnu razmjenu znanja te time poslovna zajednica postaje konkurentnija.

Prirodni kandidat
Agencija sa sobom donosi i popratne djelatnosti. Pojednostavljeno, kaže naša sugovornica, to znači ulazak u prvu ligu europske administracije. U toj prvoj ligi šampion je Francuska, koja je dom brojnim agencijama poput ESMA-e, Europskog nadzornog tijela za vrijednosne papire i tržišta kapitala. Francuska se pozicionirala kao europsko financijsko i regulatorno središte, objašnjava naša sugovornica i napominje da je Pariz primat preuzeo od Londona nakon Brexita.
U Španjolskoj pak djeluju europske agencije za intelektualno vlasništvo i ribarstvo, a ta zemlja specifična je po tome je pokazala da agencije ne moraju biti smještene u glavnome gradu. To joj je donijelo ogroman priljev inozemnih stručnjaka u manje regije i tisuće radnih mjesta. U Njemačkoj pak posluje agencija za sigurnost zračnog prometa te agencija za osiguranje. Uz to, u Frankfurtu je sjedište Europske središnje banke, što taj grad čini bankarskom prijestolnicom EU-a. Neke manje zemlje sjajno su iskoristile prisutnost agencija, naprimjer Estonija. U glavnom gradu Tallinnu sjedište je EU-LISA-e, Agencije za operativno upravljanje opsežnim informacijskim sustavima, što je Estonija, poznata po ubrzanom razvoju informacijsko-komunikacijske tehnologije, iskoristila da učvrsti imidž najnaprednije digitalne nacije na globalnoj razini.
Iako je Hrvatska za ovu kandidaturu nudila gotovu infrastrukturu (moderan prostor u kompleksu nedaleko od zagrebačke zračne luke) i jamčila niže troškove života za zaposlenike, visoku razinu javne sigurnosti te dobru prometnu povezanost unutar regije, to nije bilo dovoljno. No pokazali smo da imamo tehničke kapacitete pa se možemo nadati da ćemo dobiti neku od agencija o čijem se osnivanju razmišlja. U tom kontekstu naša sugovornica spominje Europsku agenciju za turizam. Godinama se lobira za njezino osnivanje pa bi u tom pogledu, osim Zagreba, prirodan kandidat mogao biti i Split.

