U posljednje vrijeme sve je glasnija teza da bi se do 2028. godine politički poredak u Hrvatskoj mogao potpuno promijeniti. Projekcije i analize sugeriraju da bi SDP i Možemo mogli preuzeti vlast, dok HDZ, kažu kritičari, nema šanse za formiranje nove većine. Glavni argument za ovakav stav jest uvijek ponavljana teza o manjku koalicijskog potencijala HDZ-a. Naime, upućeni ponavljaju i da malo tko u modernim demokracijama uspijeva odraditi četiri mandata zaredom, a iznimke se uglavnom vežu za autokracije i diktature.
No, jesu li ove tvrdnje realne? Iako se u javnosti šire slične prognoze, iz HDZ-a tvrde drugačije. Prema izvorima iz stranke, stranka već sada osjeća svojevrsni inat zbog pumpanja popularnosti SDP-a i Možemo, a predsjednik stranke, kažu, ne planira tek tako prepustiti vlast. “Istina je da je ovo pumpanje popularnosti SDP-a i Možemo probudilo inat unutar stranke već sada. Oni se ponašaju kao da će im sutra pasti vlast u ruke, da će dobiti ovu bitku bez ispaljenog političkog metka. Kao što je onomad rekao njihov stvarni šef koji im dan danas operira strankom Zoran Milanović – no pasaran dečki… Pa mi vodimo zemlju bit će 12 godina, toliko smo toga napravili, toliko kriza prebrodili, živi se bolje nego ikad. A premijer je jako zaslužan za to. I u njemu ovo budi svojevrsni inat i nove ambicije, ne vjerujem da će tek tako sve pustiti i kao što često pišete otiši negdje u Bruxelles. No, valja imati na umu da su izbori daleko, da ankete uvijek daju prednost lijevim strankama, da su ovo sve zasad samo predstave i dogovori, nikakve koalicije ne postoje dok ne krene prava službena kampanja. Tako da, pravi dogovori odvijaju se iza zatvorenih vrata. HDZ je spreman već sutra izaći na izbore, sve ćete vidjeti uskoro”, rekao je izvor iz stranke.
Kristijan Sedak s Katoličkog sveučilišta ističe da je HDZ-ova pozicija na desnom spektru zapravo vrlo stabilna. “HDZ-u je idealan desni policijski partner koji mu zatvara desni bok, dok HDZ ostaje otvoren prema centru i tamo uzima glasove“, kaže Sedak. Ova konfiguracija osigurava stranci sigurnu bazu birača i ograničava prostor za konkurenciju na desnici. Dalje pojašnjava: “HDZ je na neki način progutao DP koji nema više vidljivost, ostale stranke tu nisu na desnici se etablirale.” Drugim riječima, HDZ je konsolidirao desni prostor i time smanjio mogućnost fragmentacije glasova koja bi mogla ugroziti njegovu poziciju.
Koalicijska politika je posebna stvar
Sedak upozorava da koalicijska politika nikada nije jednostavna. “Tako da će opet iznova u toj kampanji se morati neka iskristalizirati i zasigurno hoće. Hoće li to biti ljudi koji mogu funkcionirati jer uvijek te koalicije ne ovise samo o nekakvim programskim razlikama, nego i osobnim animozitetima.” Ovaj naglasak na ljudske odnose unutar političkih saveza pokazuje koliko je ponekad važnije tko stoji iza imena nego same programske linije stranke.
S druge strane, ljevica već sada ima značajnu prednost u medijskom prostoru. “Kada je u pitanju ljevica koja već sad ima medije na svojoj strani, a koji puno znače, koji su svojodobno i Plenkovića instalirali na čelo HDZ-a, oni definitivno već pušu ta jedra i to smatraju gotovom stvari”, objašnjava Sedak. Ovdje se otvara zanimljiv paradoks: iako HDZ možda ima većinu u desnom spektru, percepcija javnosti i medijsko izvještavanje daju prednost opoziciji.
Konačna odluka birača, tvrdi Sedak, i dalje se donosi na temelju imidža lidera. “Ono što moramo znati je da birači ipak biraju na neki način uspoređujući imidže čelnika. Kad stavimo životopise Hajdaša Dončića i njegove komunikacijske vještine na jednu stranu, na drugu stranu Andreja Plenkovića i njegove komunikacijske vještine, onda je izbor dosta lagan.” Drugim riječima, Plenkovićev politički imidž i iskustvo mogu biti ključni faktor koji HDZ-u daje prednost pred konkurentima.
SDP i Možemo, po Sedakovim riječima, imaju jedino šansu ako se uspiju usredotočiti na slabljenje Plenkovića. “Ono što preostaje SDP i Možemo, a to je da se pokuša riješiti na bilo koji način Andreja Plenkovića, onda imaju realnu šansu.” No strategija usmjerena na jednog lidera uvijek nosi rizike. Prvo, birači često reagiraju negativno na napade na osobu, a ne na programe. Drugo, HDZ ima stabilnu koalicijsku mrežu koja može amortizirati takve napade. Povijest hrvatskih izbora pokazuje da HDZ često uspijeva stvoriti potrebne koalicije u ključnim trenucima. Upućeni tvrde da se, unatoč pesimističnim prognozama, HDZ uvijek uspijeva dogovoriti s partnerima poput DP-a, HSP-a i drugih manjih stranaka.
Često podcijenjeni
Analitičari ističu da je sposobnost HDZ-a da formira koalicije često podcijenjena. Stranka kombinira stabilnu bazu birača, koalicijski potencijal i sposobnost da balansira odnose s manjim partnerima, što joj omogućava da održi vlast i u teškim političkim uvjetima. Medijski prostor i javna percepcija ipak ostaju izazov. Ljevica kontinuirano koristi medijske kanale kako bi kreirala narativ prednosti, ali HDZ se, kako tvrde izvori, ne oslanja samo na brojke, već i na strateške pripreme i mobilizaciju unutar stranke.
Izvor iz HDZ-a napominje da prava strateška priprema još nije vidljiva javnosti: “Pravi dogovori odvijaju se iza zatvorenih vrata. HDZ je spreman već sutra izaći na izbore, sve ćete vidjeti uskoro.” Izjavom naglašava kako stranka očekuje da će i iduća izborna kampanja biti test njihove unutarnje kohezije i sposobnosti mobilizacije. Iako se u medijima stalno naglašava da HDZ gubi snagu, insajderski uvidi sugeriraju suprotno. Stranka već sada radi na konsolidaciji saveznika, pripremama kampanje i jačanju imidža lidera, što pokazuje da je spremna odgovoriti na sve scenarije.
Pitanje koalicijskog potencijala i osobnih odnosa unutar stranke ostaje ključno. Ako HDZ uspije uskladiti unutarnje ambicije s vanjskim izazovima, zadržat će dominantnu poziciju na desnom centru i spriječiti fragmentaciju glasačkog tijela. U narednim godinama, prema Sedaku, sve će se svoditi na kombinaciju medijskog prostora, percepcije birača i sposobnosti lidera da mobilizira stranku: “Birači uspoređuju imidže, ne samo programe, a u tom uspoređivanju HDZ ima prednost.”
Opozicija, s druge strane, mora redefinirati strategiju, fokusirati se na programe i komunicirati jasnu viziju budućnosti jer tradicionalni napadi na lidera sami po sebi neće biti dovoljni za promjenu političkog balansa. Na koncu, hrvatska politička scena do 2028. ostaje nepredvidiva, ali trenutni pokazatelji i analize poput Sedakovih, zajedno s izjavama insajderskih izvora iz HDZ-a, sugeriraju da stranka još nije spremna za političku penziju. Iako mediji i analitičari često najavljuju njen pad, iskustvo pokazuje da je HDZ sposoban iznova se konsolidirati i odgovoriti izazovima, a iduće godine bit će ključne u definiranju političke budućnosti Hrvatske. No, politika je umijeće mogućeg i ostaje za vidjeti kako će izgledati sljedeća parlamentarna većina u Saboru.
