Kooptacija Mislava Hermana u Predsjedništvo HDZ-a na prvi pogled može djelovati kao tehnički potez stranačkog vodstva, no u političkoj arhitekturi HDZ-a takve odluke gotovo nikada nisu lišene dubljeg značenja. Posebno kada dolaze u trenutku u kojem zagrebačka organizacija stranke ponovno postaje središnje političko pitanje, ne samo zbog lokalnih izbora nego i zbog dugoročnog odnosa snaga unutar same stranke.
Herman je posljednjih godina bio politički prisutan, ali marginaliziran. Kao zastupnik u Gradskoj skupštini Zagreba imao je vidljivost, ali ne i stvarni utjecaj na ključne odluke. Upravo zato njegov povratak u najuži krug odlučivanja otvara pitanje je li riječ o rehabilitaciji, kontroli ili početku nove političke uloge.
U HDZ-u je Predsjedništvo mjesto gdje se politika ne komentira nego proizvodi. Ulazak u to tijelo znači povratak u zonu moći, bez obzira na to nosi li netko izvršnu funkciju ili ne. Kooptacija stoga ne mijenja Hermanovu formalnu poziciju, ali bitno mijenja njegov politički doseg. Politički analitičar i komunikacijski stručnjak Zoran Pucarić za naš portal upozorava da sam izbor osobe nije sporan, ali da prava pitanja tek slijede. “Mogu staviti koga hoće, on je pristojan, odgojen, artikuliran i ne znam koje su ideje za njega. Može nešto dati, ali hoće li, pitanje je”, kaže Pucarić, naglašavajući da osobne karakteristike nisu dovoljne ako iza njih ne stoji jasna strategija.
Zagreb velika enigma
Zagrebačka organizacija HDZ-a već godinama predstavlja problem koji se ne rješava kadrovskim rotacijama. Slabi izborni rezultati i nejasno političko pozicioniranje stvorili su situaciju u kojoj središnjica povremeno mora intervenirati, ali pritom izbjegava otvorene sukobe s lokalnom strukturom. Kooptacija Hermana djeluje upravo kao takva tiha intervencija. Pucarić pritom ističe ključni problem zagrebačkog HDZ-a – nerazumijevanje biračkog tijela. “Ako HDZ misli ikada ozbiljno osvojiti Zagreb, mora se prilagoditi biračkom tijelu koje nije isto kao u Drnišu, Vukovaru i tako dalje. U Zagrebu dominiraju malo druge teme”, naglašava, dodajući da lokalni izbori nisu ideološki, nego komunalni i razvojni.
Upravo tu leži potencijalna uloga Hermana. Ne kao karizmatičnog vođe, nego kao operativca koji može pomoći u redefiniranju zagrebačke politike HDZ-a. No pitanje je postoji li politička volja da se takav zaokret doista provede ili se radi tek o održavanju statusa quo. Pucarić podsjeća da HDZ zna kako izgleda uspješan urbani zaokret. “Pogledajte što su napravili u Osijeku, napravili su veliku transformaciju. Zadnji koji je učinio nešto prije Radića jest Đapić koji je proširio željezničku prugu. Onda godinama ništa i sada ima tamo projekata kao nikada dosad”, kaže, sugerirajući da Zagreb nije izgubljen slučaj, ali da zahtijeva ozbiljan politički rad.
No dosadašnja praksa u Zagrebu pokazuje drukčiju sliku. Prema Pucariću, odnos HDZ-a i aktualne gradske vlasti obilježen je prešutnom suradnjom. “HDZ ima što odigrati i u Zagrebu, ali dosad su išli Tomaševiću pod ruku. Sporazum o stadionu nisu morali potpisati uoči izbora”, upozorava, dodajući da je vidljiva politika međusobnog nenapadanja.
Karte se miješaju
U takvom kontekstu, Hermanova kooptacija može se tumačiti i kao signal da se karte počinju miješati. “Nekakva suradnja između Tomaševića i HDZ-a je vidljiva i politika da se ne staje baš jedni drugima na prste. Karte se mijenjaju, politička stvarnost je dinamička”, kaže Pucarić, ali ostavlja otvorenim pitanje je li upravo Herman nositelj te promjene. Važno je naglasiti da ulazak u Predsjedništvo sam po sebi nije presudan. “Nije to sad neka pretjerano bitna funkcija”, ocjenjuje Pucarić, ali dodaje da može poslužiti kao platforma ako postoji ambicija i politički prostor za djelovanje.
Zanimljiva je i njegova opaska da je Herman mogao biti pozicioniran i drukčije. “Mogli su ga poslati i u Bruxelles isto tako, on bi vjerojatno bio bolji kandidat od Šuice”, kaže, čime dodatno relativizira težinu same kooptacije, ali i otvara pitanje zašto je odabran baš ovaj put. U cijeloj priči ne može se zanemariti ni stanje unutar zagrebačkog HDZ-a. Pucarić otvoreno dovodi u pitanje snalaženje aktualnog vodstva. “Ne znam koliko se novi predsjednik HDZ-a snašao i posložio priču”, kaže, sugerirajući da kooptacija Hermana može biti i pokušaj stabilizacije unutarnjih odnosa.
Za Andreja Plenkovića, ovaj potez može značiti učvršćivanje kontrole nad strankom u Zagrebu bez otvorenog sukoba. Približavanje potencijalno ambicioznih ili nezadovoljnih kadrova centru moći metoda je koju je već koristio, s različitim rezultatima. Hoće li Herman ostati tek tihi kotačić u stranačkom mehanizmu ili će pokušati iskoristiti novu poziciju za ozbiljniji politički iskorak, zasad je nejasno. No jasno je da njegov povratak u vrh HDZ-a nije slučajan niti bez političke poruke.
U politici HDZ-a rijetko se nešto događa bez razloga. A kada se netko nakon duljeg vremena iz sjene ponovno pojavi u središtu odlučivanja, to obično znači da se priprema teren za sljedeću fazu. Zagreb je pritom prevelik ulog da bi bio prepušten improvizaciji.
U tom smislu, kooptacija Mislava Hermana ne odgovara na pitanje što HDZ planira sa Zagrebom, ali jasno pokazuje da se plan – kakav god bio – više ne vodi samo na lokalnoj razini.
