Dok se 2025. godina bliži kraju, portal Dnevno.hr odlučio se osvrnuti na dvanaest mjeseci obilježenih neviđenim političkim animozitetom. Sukob između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića ove je godine prerastao iz političkog neslaganja u otvoreni institucionalni rat koji je paralizirao ključne državne funkcije.
U Zagrebu je postalo uobičajeno da se politički život ne mjeri zakonima ili reformama, već intenzitetom uvreda koje razmjenjuju Banski dvori i Pantovčak. Ono što je započelo kao hladni rat, u 2025. se pretvorilo u “spaljenu zemlju” hrvatske diplomacije i obrane. Godina je započela onako kako će se i nastaviti – dubokim podjelama. Premijer Andrej Plenković povukao je potez koji je šokirao promatrače: bojkotirao je inauguraciju Zorana Milanovića za drugi mandat. “Apsurdno je da upravo on, koji je više puta kršio Ustav, sada priseže na Ustav. Ni ja ni predsjednik Sabora Gordan Jandroković nećemo sudjelovati u tim procesima”, kratko je poručio premijer, ostavljajući Pantovčak bez službenog komentara, ali s jasnom porukom da kohabitacija više ne postoji čak ni na protokolarnoj razini.
Atmosfera se dodatno usijala oko rezolucije o Ukrajini. Dok je Vlada gurala čvrstu potporu Kijevu, Milanović je upozoravao na opasnost od uvlačenja Hrvatske u sukob. Milanović je tada tvrdio da se Vlada prije zauzimanja stajališta nije konzultirala s njim te je upozorio na potrebu jedinstvene vanjske politike u skladu s Ustavom. S druge strane, Vlada je tvrdila da predsjednik odbija suradnju. Prema njihovu priopćenju, predsjednikov Ured bio je obaviješten o načelnom stajalištu Vlade te je zatraženo zajedničko usuglašavanje, no konkretni prijedlozi iz Ureda predsjednika nikada im nisu stigli.
Ne mogu skupa ni u avionu
U svibnju je javnost svjedočila nadrealnom prizoru. Na sprovod pokojnog pape Franje dvojica lidera otputovala su istim tipom državnog aviona, ali u razmaku od nekoliko sati svak u svom letu. Trošak za porezne obveznike bio je sekundaran u odnosu na nemogućnost dvojice ljudi da provedu dva sata u istoj kabini. Ipak, nakratko se činilo da je razum prevladao. Fotografije njihova rukovanja i zajedničkog hoda u više prigoda nakratko su preplavile medije, a prvi put je održana i sjednica Vijeća za obranu. No, bio je to samo privremeni „prekid vatre“ prije ljetne oluje.
Ljeto je, naime, donijelo ustavnu krizu oko izbora čelnika Vrhovnog suda. Plenković je sustavno odbijao Milanovićeve kandidatkinje. „Nikoga se nije dojmila“, kazao je premijer o Sandri Artuković Kunšt. “Neće se ništa strašno dogoditi Vrhovnom sudu, ali ne vjerujem da postoji namjera da se istu osobu, koja sigurno neće proći, predlaže do iznemoglosti”, poručio je naknadno Plenković te pozvao Artuković Kunšt da ne podnosi ponovno kandidaturu. Pravni stručnjaci, poput odvjetnika Ante Miljevića, ostali su tada zatečeni: „Skoro 50 godina sam u pravosuđu, ovako nešto se ne pamti“. Rat iscrpljivanjem i dalje traje, i to uz ogromnu kolateralnu žrtvu – stabilnost sudbene vlasti.
Verbalne uvrede: ‘Milanović laže’
Rujan je donio najniže točke u verbalnoj komunikaciji. Sukob oko “Koalicije voljnih” doveo je do toga da Plenković otvoreno optuži predsjednika da „laže“. “Hrvatska nema nikakve obveze koje proizlaze iz političkih ili vojnih dogovora lidera zemalja tzv. Koalicije voljnih, a Vlada RH ni od koga nije ovlaštena gurati Hrvatsku u nekakve nove koalicije koje bi mogle podrazumijevati i sudjelovanje hrvatskih vojnika u ratu u Ukrajini. Dobio sam mandat od hrvatskih ljudi da zastupam takav stav i zato ponavljam kako hrvatski vojnici neće sudjelovati u tuđim ratovima”, poručio je Milanović, na što je brzo stigao Plenkovićev odgovor.
„Milanović već godinu dana stalno izmišlja tezu o tome da netko šalje hrvatske vojnike u Ukrajinu. Ova teza o tome da netko zagovara da hrvatski vojnik ide u Ukrajinu je laž“, rekao je Plenković novinarima. Vlada ni bilo druga institucija u Hrvatskoj nije donijela odluku o slanju hrvatskih vojnika u Ukrajinu, istaknuo je premijer. Dodao je kako je za Hrvatsku “dobro i korisno” da je dio koalicije koja okuplja EU, NATO, većinu velikih europskih zemalja i neke neeuropske zemlje poput Kanade.
To, međutim, nije sve. Dugogodišnja blokada imenovanja veleposlanika prerasla je u svojevrsni spomenik političkom apsurdu. Komentirajući pregovore s Vladom, predsjednik Milanović posegnuo je za radikalnom metaforom, izjavivši: „Pristajem na sve, kao očajna ljubavnica“, na što mu je premijer Plenković uzvratio optužbama za svjesnu opstrukciju države. Ni ovaj institucionalni čvor još nije razriješen, a bez obzira na to kada bude, nepobitna je činjenica da je ovaj sukob nanio nemjerljivu štetu međunarodnom ugledu Hrvatske. Ostaje tek nada da će u godini pred nama državni interes konačno nadvladati osobne animozitete.
