Pitanje broja saborskih zastupnika koji predstavljaju hrvatske državljane izvan domovine ponovno je došlo u središte javne rasprave nakon izjave premijera Andreja Plenkovića. Vlada je, prema njegovim riječima, spremna promijeniti ustavna ograničenja kojima je 2010. godine broj saborskih mandata za predstavnike dijaspore smanjen na tri, u sklopu trenutnog sastava Hrvatskog sabora koji broji 151 zastupnika.
Podsjetimo, ustavnim izmjenama iz 2010. godine uveden je fiksni model prema kojem birači u 11. izbornoj jedinici uvijek biraju točno tri zastupnika. To je bila značajna promjena u odnosu na prijašnji nefiksni sustav, u kojem je broj mandata izravno ovisio o izlaznosti birača na terenu te je u pojedinim sazivima dosezao čak 12 zastupničkih mjesta. Budući da se procjenjuje kako oko milijun hrvatskih državljana danas živi izvan granica Republike Hrvatske, ova je inicijativa potaknula veliku raspravu o pravednosti i geopolitičkim modelima zastupljenosti iseljeništva.
Tragom tih najava, proveli smo anketu s pitanjem: “Koliko dijaspora treba imati zastupnika u Hrvatskom saboru?”. Odgovori građana i komentatora na društvenim mrežama pokazuju izrazitu polarizaciju društva, pri čemu se stavovi grubo dijele na one koji smatraju da ključni preduvjet za političko odlučivanje mora biti plaćanje poreza u domovini, te na one koji naglašavaju povijesni i ekonomski doprinos iseljeništva Republici Hrvatskoj.
Argumenti protiv
Golema većina komentatora koji se protive povećanju broja zastupnika, ili pak zagovaraju potpuno ukidanje tih mandata, svoj stav temelji na ekonomskim obvezama prema državi. Smatraju kako sudbinu i zakone u Hrvatskoj trebaju krojiti isključivo oni koji u njoj trajno žive i pune državni proračun.
Komentatorica Nensi kratko je poručila: “Niti jednog… neka svatko glasa tamo gdje živi”, dok je Željko u svom osvrtu bio znatno oštriji prema vladajućoj politici: “Ni jednog, oni žive vani i nisu porezni obveznici u Hrvatskoj. Ovo što Vlada čini je samo osiguranje HDZ glasova.” Slično razmišlja i Igor, koji ističe teritorijalni princip donošenja odluka: “Nijednog. Dijaspora su, otišli su i nek ostanu tamo di jesu. Nemaju pravo krojiti politiku mista di ne žive.”
Građani u ovoj skupini često povlače paralelu s drugim modernim državama, navodeći kako većina razvijenih demokracija uopće nema unaprijed rezervirana mjesta u parlamentima za manjine ili dijasporu. Komentator Duško tako zaključuje: “0, kao i sve dijaspore. Glasaju tamo gdje žive za državu gdje žive i plaćaju porez”, s čime se slaže i Valentina koja postavlja izravno pitanje: “Zašto bi imali zastupnika nit žive u Lijepoj našoj a nit plaćaju porez i onda pitanje zašto bi oni imali ruku u Saboru?!” Dio građana, poput Štefice, u svojim zahtjevima ide i korak dalje te predlaže radikalnije izmjene: “Ne trebaju oni odlučivati o našoj budućnosti, ne trebaju glasati i ukinuti dvojno državljanstvo.”
Argumenti za
Zagovornici prava dijaspore i povećanja broja njihovih predstavnika u Saboru naglašavaju neraskidivu vezu između domovinske i iseljene Hrvatske. Njihovi se argumenti najčešće vrte oko financijskih sredstava koje dijaspora svake godine šalje obiteljima u domovinu, kao i oko povijesne uloge iseljenika u stvaranju i obrani hrvatske države devedesetih godina.
Komentator Branimir u opširnom je osvrtu podsjetio na povijesni kontekst i trenutačnu ekonomsku pomoć: “Stvarno vidim po odgovorima mnogih da nemaju pojma da hrvatska država ne bi ni postojala bez hrvatskog iseljeništva. Hrvatsko oslobođenje je pokrenuto od Hrvata iz iseljeništva. I dan danas to hrvatsko iseljeništvo donosi milijarde eura u Hrvatsku i hrani i pomaže siromašnu rodbinu. Dolaze također i ljetuju s prijateljima iz cijelog svijeta i troše novac u Hrvatskoj. Mnogi su i poginuli za Hrvatsku.”
Na tom tragu je i komentar koji potpisuje Melanija, koja tvrdi da je iseljenički novac ključan za domaći standard: “Moj Bože, bez njihovih novaca Hrvatska bi bila zemlja siromaha. Godišnje pošalju više novaca nego što zaradi Hrvatska od turizma.” Sukladno tome, dio sudionika ankete smatra da bi se zastupljenost morala vratiti na stare, brojnije postavke ili čak povećati. Dok Ivan predlaže da bi “dijaspora trebala imati barem 15-20 zastupnika u HR Saboru”, Ivica je kratko poručio kako je rješenje “vratiti na 12 zastupnika”. Marko pak zaključuje: “Kao i ranije, od osnutka RH, najmanje 11 zastupnika. To je jedino ispravno. Hrvata je više u dijaspori nego u državi.”
