Na jednoj strani Andrej Plenković kao primjer uljuđenog, civiliziranog i proeuropski orijentiranog političara, a na drugoj fenomen Josipa Dabre koji predstavlja ono što se u narodu naziva lokalnim šerifom. Strastvenog ljubitelja harmonike, pucnjave i pjesme teško da bi u privatnom životu itko spojio sa štreberom Plenkovićem. No politika i stvarni život ponekad ne idu ruku pod ruku pa je i Plenković nakon posljednjih parlamentarnih izbora morao prihvatiti Dabru kao svojeg neprirodnog saveznika, ulazeći u koaliciju s Domovinskim pokretom u kojem se Dabro skrasio nedugo nakon što ga je Plenković ispratio iz svojeg HDZ-a u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Neprirodna koalicija donijela je Plenkoviću neprirodne okolnosti i obračun s tim lokalnim šerifom, no u izravniji sukob s njim ne može ući jer je Dabrina parlamentarna ruka presudna za većinu u Saboru. U takvom se položaju Plenković rijetko prije našao, a i kad jest, za njega bi posao na terenu odradili Šeks i drugi HDZ-ovi spavači s operativnim sposobnostima, oni bi pronašli neki novi žetončić da zamijeni kadrove s kojima šef stranke odbija suradnju.
S Dabrom je situacija nešto drukčija, on se pokazao kao tvrd orah, ali i kao mnogo mudriji političar nego što se bi se od njega očekivalo. Proizlazi li ta njegova mudrost iz novih sastanaka s Velimirom Bujancem, je li u pozadini i kakav drugi savjetnik ili je riječ o sposobnostima kakve se stječu samo odrastanjem na seoskim šorovima, teško je reći.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Najtvrđe krilo
Nije čudno stoga što Dabru i u HDZ-u opisuju kao “enigmatskog jastreba” čija je karijera usko oslonjena na klasični populizam. No, bio populist ili ne, Dabro je dio njemu važnog biračkog tijela uspio uvjeriti u svoju ideološku principijelnost i nemoguće je ne primijetiti njegovu vještinu preživljavanja na rubu političkih skandala, što nije osobina glupih, iako ga je Hrebak opisao baš takvim. Kada bi netko iskusan slagao Dabrin politički profil, sasvim bi sigurno došao do zaključka da je on ideološki provokator koji predstavlja najtvrđe krilo DP-a.
Za razliku od Plenkovićeva, Dabrin stil nije diplomacija već konfrontacija, što čini svjesno pa vrlo lukavo manipulira temama iz prošlosti. Nedavno je tako zatražio potpunu zabranu komunističkih simbola, čime je vrlo uvjerljivo prodrmao, a djelomice i mobilizirao, desno biračko tijelo, riskirajući stabilnost Vlade, što Plenkoviću nije najbolje sjelo. I u tom se postavljanju uvjeta Dabro nametnuo kao politički oportunist, pa i kao majstor uvjetovane odgovornosti jer je ponudio ostavku, ali pod uvjetom da se zabrani petokraka. Time je u očima desnice ispao moralist, a ujedno je zabetonirao svoju političku poziciju jer zna da je riječ o uvjetu koji neće biti ispunjen. Tog je Dabrina ideološkog manipuliranja Plenković itekako svjestan, pa Dabru u vladajućoj stranci doživljavaju kao nepredvidivog političara koji je u svakom trenutku spreman izazvati krizu osjeti li da mu je ugrožena pozicija.
Nije ovo prvi put da Dabro djeluje po tom obrascu, na sličan je način Plenkoviću krizu izazvao i kada je odlučeno da više neće biti ministar poljoprivrede. Tada je govorio o leglu kriminala u Hrvatskim šumama, postavljajući se kao buntovnik u borbi protiv sustava, dok sada govori o dubokoj državi i udbaškim metodama kojima ga se pokušava eliminirati jer je previše iskren i previše pošten. Time savršeno ulazi u ulogu žrtve, pretvarajući svaki napad na sebe u dokaz svoje ispravnosti, i prerastajući u političara čiji su privatni postupci, poput obrazovanja i snimki sa zabava, postali važniji od njegova rada. Tako Dabro uspijeva ostati relevantan i zadržati se na površini podižući samome sebi uloge i prisiljavajući i Plenkovića i svoje kolege u DP-u da se bave njime. Nema dvojbe da je Dabrina snimka izazvala potrese u vladajućoj koaliciji, no vidljivo je da je riječ o kratkotrajnoj krizi nakon koje bi vladajuća koalicija ipak trebala ostati stabilna, no po svemu sudeći, pod velikim pritiskom. Zahvaljujući današnjim okolnostima, Dabru dio javnosti doživljava kao autentični glas desnice i onoga koji se ne boji otvoriti teme koje su za Plenkovićev briselski HDZ tabu.
Stvarna težina
Inzistiranje na zakonu o totalitarizmu i uklanjanju petokrake za DP nije ništa novo, to je nastavak njihove izvorne politike, pa nije čudno što su uz Dabru i na toj konferenciji za novinare kao zaštitari stajali stranački kolege. Samo se ministar gospodarstva Ante Šušnjar dijelom distancirao od istupa Josipa Dabre koji se naciji uspio predstaviti kao čovjek iz naroda koji prkosi uglađenom tehnokratu Plenkoviću. Naravno da takav profil privlači i medije, koji s jedne strane “tuku” po Dabri obilazeći grobove njegovih predaka, a s druge ga predstavljaju kao političara koji se odupire “mainstreamu”.
Dio HDZ-ovaca uvjeren je da je kompletan Dabrin nastup klasična predstava za političko preživljavanje. U to se uklapa i ultimatum koji je postavio Plenkoviću jer mu omogućuje da zadrži zastupničku poziciju te da se istodobno u očima svojeg biračkog tijela pokaže kao principijelan. A principijelnost se na hrvatskoj desnici prodaje bolje od bilo kakvog političkog programa. Kao mogući izlaz iz situacije u koju je Plenković doveden što zbog Dabre, a što zbog Hrebakove ponude, spominje se opcija da Dabro formalno napusti koaliciju te da Vladu nastavi podržavati kao nezavisni zastupnik, što bi dovelo u pitanje njegovu principijelnost.
Dabro je u svakom slučaju postao svojevrsni test za Plenkovića i sad ćemo vidjeti dokle je premijer spreman ići u toleranciji njegovih ispada prije nego što mu uistinu ugrozi tanašnu većinu. Sve to sa sobom nosi političke posljedice koje su vidljive i na DP-ovu rejtingu, stranka se nalazi na samom rubu, pa i ispod izbornog praga, dok se Dabro nakon skandala sa snimkom i uvjetovanom ostavkom pridružio vrhu liste najnegativnijih političara u Hrvatskoj. A Plenkoviću dođe nešto kao pijani ujak na obiteljskom ručku kojeg moraš tolerirati iako svojim postupcima nanosi štetu koja se onda mora dugo sanirati.
