Da bi se odmaknuo od ideoloških tema i koketiranja s desnicom na koje je prisiljen zbog sveopće atmosfere u društvu, u godini koja je pred nama premijer Andrej Plenković odlučio se baviti gospodarskim temama te je najavio mnoge reforme, počevši od onih u državnim tvrtkama.
U tom pogledu i HDZ-ovi saborski zastupnici i njihovi lokalni dužnosnici, kao uostalom i članovi Vlade, dobili su naputak da se suzdrže od ideoloških rasprava te da svaki svoj javni nastup koriste kako bi istaknuli Vladine projekte i Plenkovićeva zalaganja za bolji životni standard svih građana.
To što Plenković u novoj godini želi okrenuti novu stranicu i vratiti se u politički centar, možda i jest razlog što se ni jedan važniji HDZ-ovac nije previše referirao na koncert Marka Perkovića Thompsona na kojem je on pozvao na rušenje aktualnoga zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića.
Sedma rata
Pitate li upućene, Plenković u tome ne želi sudjelovati pa je i njegova novogodišnja poruka građanima bila uglavnom premrežena porukama o povijesnim uspjesima ostvarenima prošle, 2025. godine. Premda dobar dio građana na vlastitoj koži i u vlastitim novčanicima te uspjehe ne vidi, Plenković je u svoju poruku upakirao lako manipulativnu statistiku, pa iz njegove perspektive narod možda i živi bolje nego ikada.
Posljednjeg dana prosinca 2025. Vlada je tako priopćila da Hrvatskoj stiže gomila europskog novca, odnosno uplata sedme rate od milijardu i 70 milijuna eura iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. To je, objasnili su, ujedno i najveća pojedinačna uplata iz Europskog proračuna Hrvatskoj još od našeg ulaska u EU prije 12 godina. “S njom ukupno isplaćeni iznos od početka provedbe NPOO-a doseže 6,4 milijarde eura, čime smo dodatno potvrdili svoju poziciju među najuspješnijim državama članicama EU-a u provedbi Plana oporavka i otpornosti”, pohvalio se Plenković te najavio da će uplaćeni novac biti usmjeren u gradnju, opremanje i modernizaciju vrtića i osnovnih škola u cijeloj Hrvatskoj.
Najavio je i kako će se dio iskoristiti za izgradnju plinske infrastrukture te obnovu zgrada od potresa u Zagrebu i Sisku te okolici. Sredstva se planiraju usmjeriti i na energetsku učinkovitost, a dio će otići i na nabavu 30 novih tramvaja za javni prijevoz u Zagrebu i Osijeku. To da novac idu za nove tramvaje u Osijeku HDZ-ovcima nije sporno jer tim gradom upravlja njihov perspektivni gradonačelnik Ivan Radić, no dio ih se pita pomaže li ovime Plenković zagrebačkom gradonačelniku Tomaševiću i je li i ovaj potez još jedna potvrda tračeva koji kažu da Vlada i Možemo, kada je to potrebno, surađuju i više nego korektno.
Rokovi otplate
Koliko ima istine u tim teorijama teško je reći, no ono što Plenković nije rekao slaveći rekordnu uplatu iz Nacionalnog plana oporavka, jest to da ovdje nije riječ o bespovratnim sredstvima, nego o dugu koji ćemo morati vratiti do 2058. Ukupni NPOO Hrvatskoj sastoji se od dva dijela, od ukupno dostupnih sredstava oko 5,8 milijardi eura su bespovratna sredstava, dok je ostatak od oko 4,2 milijarde eura u obliku povoljnih zajmova koje ćemo, dakle, morati vratiti.
Prednost je to što su rokovi otplate do 30 godina, u nekim situacijama do 2058., ovisno o trenutku povlačenja zadnjih tranši zajma. Osvrćući se na prošlu godinu, Plenković se pohvalio i kontinuiranim rastom hrvatskog gospodarstva zahvaljujući kojem sustižemo starije članice EU-a, a posebno stabilnošću javnih financija koje se očituju u rejtingu agencija. Gospodarstvo, prema onome što je premijer rekao na posljednjoj sjednici Vlade u prošloj godini, raste 19 kvartala zaredom, a BDP po stanovniku dosegnuo je 78 posto prosjeka EU-a, uz skok od 16 postotnih bodova u protekle dvije godine i s ciljem da Hrvatska premaši 80 posto prosjeka EU-a. Iz njegovih izjava moglo bi se zaključiti da su stope rasta BDP-a u Hrvatskoj veće nego u europskim državama koje nose titulu ekonomskih divova.
Međutim, ni u ovoj kategoriji Plenković nije progovorio o strukturi rasta, jer podaci Eurostata otkrivaju da se rast hrvatskog BDP-a u najvećoj mjeri oslanja na osobnu potrošnju i usluge, posebice turizam, dok su udio industrijske proizvodnje i dodatne vrijednosti i dalje među najnižima u Europskoj uniji. Na turizmu zaradu ubiru strani proizvođači, a poljoprivreda u našoj zemlji gotovo da i ne postoji pa Plenkovićevi kritičari upozoravaju kako ovdje nije riječ ni o nikakvom iznenadnom rastu i strelovitom napretku zbog politike i Vladinih reformi, nego o znaku ozbiljne ekonomske kapitulacije.
Vanjski šokovi
Plenkovićeva je vlada rast BDP-a posljednje dvije godine bazirala na ekspanzivnoj fiskalnoj politici, što se primarno odnosi na rast plaća u javnom sektoru i mirovina, pri čemu se ne smije zanemariti ni ogroman priljev europskih sredstava. To je potaknulo osobnu potrošnju, ali stručnjaci upozoravaju da to nije zdrav rast koji bi se temeljio na novoj vrijednosti, već se troši na uvoznu robu. Hrvatska se, tumače u stručnim krugovima, ozbiljno približila statusu monokulturne ekonomije jer je udio turizma u BDP-u i dalje visok, blizu 20 posto, zbog čega se smatramo najranjivijom ekonomijom EU-a, osjetljivom na razne vanjske šokove.
Turizam, istini za volju, generira ogromnu potražnju za hranom i robom, ali Hrvatska to ne može okrenuti u svoju korist jer hranu i robu ne proizvodimo samostalno pa novac od turizma samo prolazi kroz našu zemlju i završava u džepovima stranih proizvođača. Kada je poljoprivreda posrijedi, podaci za prošlu godinu pokazuju da smo, unatoč izdašnim poticajima, i dalje jedan od vodećih uvoznika hrane. Udio poljoprivrede u BDP-u je u padu, a stočarski fond se ne uspijeva oporaviti, posebice nakon što ga je poharala afrička svinjska kuga.
Ozbiljna europska ekonomija Njemačka bori se s padom industrije zbog cijene energenata, dok se mnogo skromnija hrvatska industrija suočava s problemima koji se odnose na manjak radne snage i niske investicije u visoku tehnologiju. Većina našeg izvoza i dalje je niske dodatne vrijednosti, što daje prostor kritičarima, pa i Hrvatskoj narodnoj banci, iz koje su nedavno upozorili da će postojeći model rasta trajati samo dok teku europske milijarde, dakle najkasnije do 2027., zbog čega se od Plenkovića traže radikalnije promjene u proizvodnji i poljoprivredi. U suprotnom ćemo nakon infuzije europskim milijunima doživjeti naglo hlađenje i pasti na koljena.
Visoke cijene
Država koja nije u stanju samostalno proizvoditi i koja izravno ovisi o uvozu hrane dugoročno nema perspektivu, smatraju stručnjaci. Rast koji se temelji na potrošnji uz istodobnu eksploziju cijena kao u Hrvatskoj ekonomisti nazivaju i rastom na staklenim nogama. A on je zvono za uzbunu, a ne povod za slavlje. Upravo zato upućeni svjedoče kako je situacija na terenu, među građanima, daleko od onakve kakvu prezentira Plenković. Činjenica je da država profitira od visokih cijena jer su hrana i usluge drastično poskupjele, posebice nakon uvođenja eura, te su iznosi prikupljenog PDV-a rekordni.
Taj se novac vraća u sustav, ali istovremeno se povećavaju plaće u javnom sektoru, što je opet poticanje potrošnje, čime se zatvara krug koji predstavlja inflacijsku spiralu jer potiče rast cijena. Period koji je iza nas nismo iskoristili za razvoj realne industrije i poljoprivrede pa bi, kada dotok briselskog novca uspori, osobna potrošnja trebala pasti. Pasti zato, prema predviđanjima, neće cijene, pa sve to zvuči kao recept za stagnaciju gospodarstva uz visoku inflaciju, što stručnjaci nazivaju stagflacijom.
Koliko je situacija u Hrvatskoj složena, može se zaključiti i iz toga što Plenković ni plaće za državne službenike i mirovine ne može u potpunosti isplatiti iz proračuna, već se mora zaduživati. Mirovinski sustav već je godinama u značajnom deficitu. Oko 48 posto troškova mirovina prvog praga financira se izravno iz proračuna, a deficit se pokriva općim proračunskim prihodima i zaduženjem, što znači da se dio mirovina ne može pokriti samoodrživim doprinosima. Situacija s plaćama nešto je drukčija, odnosno stabilnija, pa se troškovi primarno financiraju iz tekućih prihoda i proračuna, ali se Vlada svejedno stalno zadužuje kako bi pokrila ukupnu razliku između svih prihoda i rashoda.
Nikakav motiv
Od preuzimanja vlasti do danas Plenkovićeve su vlade znatno povećale apsolutni iznos javnog duga Hrvatske, koji je u rujnu 2025. iznosio oko 55,4 milijarde eura. Kada je Plenković sredinom 2016. preuzeo vlast, javni dug iznosio je oko 41,3 milijarde, što znači da je u desetak godina njegove vladavine javni dug narastao za oko 14,1 milijardu eura u apsolutnom iznosu.
Kritičari će reći kako nas je Plenković, među ostalim, zadužio i da bi podigao plaće političkih i državnih dužnosnika, odnosno da bi opstao na čelu države iz koje se u desetak godina njegove vladavine iselilo više od 300.000 građana, kojima ništa ne znače ni ogromna sredstva koja smo povukli iz europskih fondova, čime se Plenković rado hvali. Ta se sredstva koriste za obnovu vatrogasnih domova, trgova i infrastrukture umjesto da se njima unaprijedilo gospodarstvo i umjesto da se njihov utjecaj vidio na poljoprivrednoj proizvodnji.
Plenković je, tvrde kritičari, u deset godina mandata cijelu državu podredio sebi i svojoj karijeri, zbog čega kompletna zemlja bespogovorno izvršava briselske naredbe, dok se ekonomski i demokratski raspadamo i pretvaramo u rasprodanu zemlju koju bi, kakvog li apsurda, i u četvrtom mandatu mogao voditi Andrej Plenković, jer zasad na političkoj sceni nema ni jednog ozbiljnog protukandidata.
Imamo više cijene hrane nego u Berlinu i Milanu
Najcrnji dio hrvatske statistike vrlo se vjerojatno odnosi na cijene hrane i usluga koje su u brojnim kategorijama uvelike premašile prosjek EU-a. Statistika s početka ove nove godine potvrđuje da se naša zemlja cjenovno gotovo izjednačila s najskupljim zemljama u EU-u, a u mnogim smo ih segmentima i prestigli, pa je tako primjerice hrana u Hrvatskoj skuplja nego u Njemačkoj. Cijene hrane u Hrvatskoj su i do 6,2 posto iznad prosjeka EU-a, a osnovne namirnice u trgovinama u našoj zemlji nerijetko su skuplje nego u Berlinu ili Milanu, dok na račune naših građana sjedaju znatno niže plaće.
U Hrvatskoj su i restorani i hoteli skuplji od europskog prosjeka pa su usluge koje su nekoć slovile kao naša prednost postale luksuz za turiste, stoga nije čudno što su restorani i hoteli nedostižni velikoj većini naših građana. Hrvatska je pri samom vrhu eurozone po stopi inflacije, i dok u ostatku EU-a cijene stagniraju, pa i padaju, predviđa da se će kod nas cijene i u 2026. rasti dvostruko brže nego u ostatku eurozone.
Turistički balon cijena
Kako domaće proizvodnje nema ili barem nema dovoljno, mi trošimo novac na uvoznu robu i guramo tuđa gospodarstva, a naš rast BDP-a temeljen na takvoj potrošnji zapravo predstavlja samo statistički prikaz toga koliko novca prođe kroz naše blagajne prije nego što se slije na račune vanjskih dobavljača. Pri tome se Hrvatska već tijekom lanjske turističke sezone našla u svojevrsnom turističkom balonu cijena, postajući jednom od najskupljih destinacija na Mediteranu, što dovodi u pitanje opstojnost našeg turizma. Na to su prošlog ljeta ukazivale i brojke, a sada stručnjaci upozoravaju na 2026. kao na godinu u kojoj ulazimo u završnu fazu ciklusa u kojem se možemo oslanjati na europski novac.
