Nova crkva Kraljice neba i zemlje u Pločama svečano je otvorena i posvećena 20. svibnja 2007. godine. Izgradnjom ovoga velebnog hrama na gradskoj rivi okončan je dugogodišnji period u kojem su Ploče bile jedini hrvatski grad bez crkve. Zasluge za to pripadaju isključivo legendarnom pločanskom župniku don Petru Mikiću.
“Ja hoću da mi se ovdje sagradi velika crkva! Kakva dolikuje Bogu i hrvatskom narodu! Zato ja, majko Marijo, kao pastir duhovni ovoga grada blagoslivljam ovo sveto tlo gdje će se uskoro skupiti tvoja djeca da slave i hvale tebe i tvoga sina Isusa Krista. Marijo, neka tako bude.”
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Ove proročke riječi don Petar Mikić izgovorio je 29. svibnja 1994. godine, na mjestu buduće crkve. Riječi su izgovorene na blagdan Kraljice neba i zemlje, zaštitnice pločanske župe, pred mnoštvom vjernika. I zaista nakon toga događaja, don Petar je Pločama podario veličanstveni Božji hram, koji će o njegovoj prisutnosti u ovome gradu svjedočiti dugo kroz povijest, piše Portal Rogotin te se prisjećaju razgovora koji su s njim vodili prije sedam godina.
– Da! Ta molba je izrečena u posebnim okolnostima. Išli smo kroz grad u procesiji i zaustavili se na tome mjestu, a ja sam podigao Gospin kip i zavapio joj. Bilo je to iznenađenje za mnoge, narod je šaptao da sam poludio. Lijevi nisu željeli crkvu, a desni nisu vjerovali u njezinu izgradnju. No, papa Ivan Pavao Drugi je 1994. na Žnjanu blagoslovio kamen temeljac, a nadbiskup metropolit Marin Barišić obavio je posvetu monumentalne građevine čija je unutrašnjost napravljena od biranih vrsta kamena.
Crkvu krase veličanstvene orgulje, predivan mozaik, 42 vitraža, na pročelju reljefi, krunjenje Gospino, prikazanje Isusa u hramu, roditelji vode djecu u crkvu, kipovi svetih Petra i Pavla, Isus pod križem, a u blizini crkve su kipovi svetoga Nikole i dr. Franje Tuđmana, čiji sam spomenik darovao svome gradu da se nikada ne zaboravi uloga prvoga hrvatskog predsjednika u ostvarenju vjekovnoga sna našega naroda. Za izgradnju ovakvog objekta trebala su i značajna sredstva, koja sam prikupljao kucajući na brojna vrata, znanima i neznanima.
U Ploče ste došli 15. rujna 1969. godine. Kako ste ste snašli u gradu u kojem su mnogi prezirali vjeru, a štovali komunističke diktatore?
– Ustvari, kolege su me odgovarali od odlaska u Ploče, ali za mene, mladog zaljubljenika u Crkvu i Domovinu, to je bio povod da s većom ljubavi, snagom i upornošću krenem u ostvarenje cilja koji mi je zadao nadbiskup Franić, kazavši mi na odlasku da okupim živu i sagradim kamenu crkvu, te da pri tome, osim na svoju vjeru, mladost i ljubav te njegov blagoslov, ni na što drugo ne mogu računati.
Dugi niz godina mise su se održavale u staroj, trošnoj drvenoj baraci površine 57 metara četvornih, od čega su 23 kvadrata služila za kapelu, a ostatak prostora za stan. WC je bio pod smokvom, voda je bila u dvorištu, a miševi i zmije u baraci. Glazbom s tranzistora s prozora obližnjih radničkih nastambi ometana je služba Božja, a moje propovijedi bile su teme na partijskim sastancima. Brojne generacije mladića i djevojaka u njoj su poluilegalno primale sakramente i pripremale se za život u skladu s kršćanskim naukom. No, ta mala, trošna građevina, iz koje se širila poruka Božje ljubavi, s vremenom je postala mitsko mjesto pločanskoga puka koji ju je nazvao „Sveta baraka“.
Tako je bilo sve do 27. veljače 1983. godine. A onda ste dobili novi dom.
– Bila je nedjelja. U subotu kasno navečer iz barake su u kuću u Birini prenesene klupe i stol koji je služio kao oltar. Na vratima barake ostavljena je ceduljica s porukom: “Dragi vjernici, od danas je sveta misa u novoj kući na Birini. Nismo više barakaši. Hvala dragome Bogu.”
Ali taj potez nije se svidio tadašnjoj vlasti. Prijetnje, ucjene, klevete, bušenje guma na automobilu i drugi događaji iz tih teških dana kulminirali su mojim uhićenjem u studenome te godine. Za Božić 1981. na našoj kući osvanule su parole napisane crvenom bojom: Komunizam, Živio SKJ, srp i čekić, koje i danas stoje i podsjećaju na tadašnja vremena.
U takvoj situaciji, bez prave pomoći crkvenih otaca, sam na prvoj crti bojišnice, s jedne strane upoznao sam sluge režima koje i danas žalim, dok sam s druge strane upoznao tihe, samozatajne ljude, prepune vjere, koji su riskirali pomažući mi. Upravo takvi ljudi, uz Božju pomoć, ispunili su me snagom potrebnom da nadvladam sve prepreke.
Unatoč svim iskušenjima, ostali ste potpuno predani vjeri i Domovini i ispunili životnu misiju u Pločama.
– Živi tako da te se ne budu stidjeli budući naraštaji. Budi ponos obitelji Crkve i naroda. S vjerom, istinom i pravdom nema kompromisa. Zahvalan sam Gospodinu što me je pozvao u svoj vinograd. Radio sam bez odmora. Valjda sam nešto i uradio. Ja sam sretan čovjek. Nisam iznevjerio ni Crkvu ni svoj hrvatski narod koji je trebalo uprisutniti u otpisanim Pločama.
Godine 1978. postao sam dušobrižnik za pomorce i sudjelovao na tri svjetska kongresa za apostolat pomoraca, u Rimu, Mombasi i u Houstonu. Ponosam sam što sam udario temelje župne biblioteke, osnovao župni Caritas, koji se svojim radom posebice isticao tijekom Domovinskoga rata, što sam organizirao izgradnju centralnog križa na gradskome groblju i postavljanje brončanih kipova anđela, što sam osnovao Dječji zbor ‘Pločanski anđeli’, Mješoviti pjevački zbor, klapu ‘Stina’, osnovao numizmatičku i malakološku zbirku. Osobito mi je drago da sam imao čast blagosloviti prvu vojarnu u Hrvatskoj i što sam, odlukom dr. Franje Tuđmana, odlikovan Redom hrvatskog trolista.
A što se tiče načina odlaska u mirovinu, mogu reći da sam skromno živio i skromno otišao. Ništa za sebe nisam tražio, nikada nisam bio na godišnjem odmoru, nisam imao kućnu pomoćnicu, živio sam sam, a tako je i danas.
Moja reakcija na članak je…
