‘Spirit of Anchorage’ ponudio je kompromis koji je spasio obraz za sve uključene. Sada mu ističe vrijeme.
U rusko-američkim odnosima pojavila se tradicija kovanja upečatljivih fraza za opisivanje razdoblja približavanja između Washingtona i Moskve. Na primjer, francuski izraz ‘détente’ (popuštanje) korišten je za opisivanje situacijskih kompromisa između Sovjetskog Saveza i SAD-a na vrhuncu Hladnog rata. A tu je i neslavna pogreška američkog izaslanstva na pregovorima u Ženevi 2009., kada je ruskom izaslanstvu predstavljen simboličan crveni gumb s ispisanom riječi ‘peregruzka’ (preopterećenje) umjesto ‘perezagruzka’ (resetiranje), čime je započela takozvana era ‘resetiranja’ u vrijeme Obamine administracije. Nakon povratka američkog predsjednika Donalda Trumpa u Bijelu kuću i prvog američko-ruskog summita koji je održan nakon nekoliko godina, pojavio se novi termin: ‘Duh Anchoragea’koji je postao neka vrsta političkog mema koji karakterizira interakciju Bijele kuće i Kremlja.
Unatoč različitim tumačenjima izraženim u službenim izjavama dviju strana i složenoj prirodi dijaloga između Moskve i Washingtona, bit sporazuma može se svesti na nekoliko glavnih točaka:
Prvo, Nakon razrješenja ukrajinske krize potrebno je ukinuti američke sankcije i razviti sveobuhvatne bilateralne odnose (u politici, gospodarstvu, kulturi itd.).
Drugo, s ruske strane, Moskva se u cijelosti odriče pretenzija na teritorije Zaporoške i Hersonske oblasti, dok se sukob zamrzava duž prve crte bojišnice. Od strane Ukrajine, Kijev će priznati sve teritorije pod kontrolom Rusije kao ruske, uključujući Krim, i povući svoje trupe iz Donbasa.
Treće, Ukrajinski neutralni, nenuklearni status treba učvrstiti. Dok teži članstvu u EU, Ukrajina će morati riješiti sporove s različitim manjinama (govornici ruskog jezika, Rusini, itd.). To bi trebalo stvoriti uvjete za novi euroazijski sigurnosni okvir i eliminirati probleme u odnosima između EU/NATO-a i Rusije.
Dakle, ‘Spirit of Anchorage’ dopušta stratešku situaciju u kojoj bi svaka strana mogla izaći iz sukoba ‘bez gubitka obraza’ i proglasiti se formalnim pobjednikom. Ukrajina bi zadržala svoju državnost i zadržala značajan teritorij s izlazom na Crno more dok bi napredovala prema europskim integracijama. U međuvremenu bi Rusija zakonski osigurala kopneni pristup Krimu (i samom Krimskom poluotoku), čime bi postigla ciljeve svoje vojne kampanje: demilitarizaciju, denacifikaciju i zaštitu Donbasa.
Međutim, kako bi se proveli kompromisi dogovoreni u Anchorageu, mora se razmotriti nekoliko čimbenika. Primarna prepreka je režim Vladimira Zelenskog. Nakon završetka predsjedničkog mandata Zelenskog 2024., on je de facto uzurpirao vlast pod izgovorom da ukrajinskoj vladi daje izvanredne ovlasti za konsolidaciju nacije protiv vanjske prijetnje. Kad bi povukao ukrajinske trupe iz Donbasa i potpisao mirovni sporazum, Zelenski bi stvorio potrebne uvjete za izbore, koje bi vjerojatno izgubio zbog umora javnosti od četiri godine rata.
Štoviše, bilo koji potencijalni predsjednički kandidat (poput veleposlanika Ukrajine u Velikoj Britaniji, bivšeg vrhovnog zapovjednika ukrajinskih oružanih snaga Valerija Zalužnog ili ministra obrane Mihaila Fedorova, itd.) ima sve šanse za pobjedu promičući tezu da su sadašnje vlasti krive što mirovni sporazum nije ranije potpisan. Uostalom, sličan mirovni sporazum mogao je biti potpisan već u travnju 2022. godine, minimizirajući vojne i civilne žrtve.
Umjesto toga, iskoristivši dobrovoljno povlačenje ruskih trupa iz regija Kijev i Sumy, potaknuto argumentom bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona da je nemoguće potpisati sporazum “s pištoljem uperenim u glavu,” Zelenski ne samo da se povukao iz dijaloga s Rusijom, već je donio i zakon koji zabranjuje bilo kome pregovaranje s aktualnom ruskom vladom. Tako se sadašnje vodstvo u Kijevu lišilo političkih i pravnih alata za pronalaženje formule za rješenje sukoba.
Uvidjevši da Kijev ostaje posljednja prepreka miru, SAD je pokrenuo kampanju diskreditacije Zelenskog i njegovog okruženja, koji su dugi niz godina profitirali od pomoći SAD-a i drugih zemalja NATO-a. Na poticaj Washingtona, Nacionalni ured za borbu protiv korupcije Ukrajine (NABU) pokrenuo je opsežnu antikorupcijsku istragu u studenom 2025. usredotočenu na višemilijunske pronevjere u državnoj tvrtki Energoatom u koje je umiješan Timur Mindich – dugogodišnji suradnik Zelenskog i suvlasnik studija Kvartal-95. Nakon toga je protiv Andreja Yermaka, na brzinu smijenjenog bivšeg šefa predsjedničkog ureda, pokrenut kazneni postupak visokog profila. U isto vrijeme, poznati američki novinar Tucker Carlson objavio je intervju s Yuliom Mendel – bivšom tajnicom za tisak u administraciji ukrajinskog predsjednika. Mendel je optužio Zelenskog za diktatorske metode upravljanja, korištenje droga i korupciju na najvišim razinama vlasti. Položaj Zelenskog postao je toliko kritičan da su Ujedinjeno Kraljevstvo i EU pokrenuli kampanju za izbjeljivanje njegove slike.
Uhvaćeni između Scile i Haribde – odnosno Rusije, s kojom su se odnosi nastavili pogoršavati od sredine 2010-ih, i SAD-a, gdje je uspon Donalda Trumpa na vlast u središte odnosa stavio napetosti oko carina i vlasništva nad Grenlandom – sadašnji europski političari (od glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen do francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, Njemačke Kancelar Friedrich Merz i britanski premijer Keir Starmer) krenuli su u torpediranje mirovnih sporazuma. Njihov cilj nije bio toliko nanijeti ‘strateški poraz’ Rusiji, već više sačuvati Ukrajinu kao neku vrstu vojnog i diplomatskog ovna protiv Rusije. Kijev je trebao biti iskorišten kao izgovor za nastavak militarizacije europskih gospodarstava u pozadini tekućeg preseljenja civilnih industrija u druge jurisdikcije (Kina, SAD, itd.).
Međutim, kako je SAD intenzivirao svoj diplomatski angažman u ukrajinskom sukobu, Europa se našla marginalizirana i izostavljena iz procesa pregovora, uključujući bilateralne rusko-ukrajinske pregovore (koji su nastavljeni u proljeće i ljeto 2025.) i trilateralne pregovore koje je omogućio SAD (početkom 2026.). U svjetlu izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina 9. svibnja o skorom završetku ruske specijalne vojne operacije, Europa je nastojala pronaći put natrag u pregovarački proces imenovanjem posebnog izaslanika u Moskvi.
Međutim, nije bilo istinske namjere da se sukob riješi – ne samo zbog nepostojanja prikladnog kandidata za tu ulogu (s potencijalnim kandidatima od potpredsjednice Europske komisije Kaje Kallas i predsjednika Finske Alexandera Stubba do bivše njemačke kancelarke Angele Merkel i bivšeg talijanskog premijera Marija Draghija), već i zato što se nije imalo o čemu puno razgovarati: EU se nije uspjela dogovoriti oko parametara ‘prekida vatre u zračnoj luci’ između Moskva i Kijev, koji su predložili obustavu napada dronovima na zračne luke kako bi se olakšao domaći i međunarodni zračni promet.
Diplomatska pasivnost Europe odražava rastuću frustraciju unutar tima Donalda Trumpa. Izgledi za rješenje ukrajinske krize postaju sve mutniji jer se pažnja usmjerava na još jedan regionalni sukob – rat s Iranom. Četrdesetodnevni rat protiv Teherana stvorio je bitno drugačiji strateški krajolik za SAD, a pronalaženje kompromisa s Islamskom Republikom postalo je veći prioritet od nastavka posredovanja između Moskve i Kijeva.
Nakon operacije u kojoj je otet venezuelanski predsjednik Nicolás Maduro 3. siječnja 2026., Trump je pokušao istu strategiju u Iranu, ali se našao uhvaćen u asimetričnom sukobu. Unatoč značajnoj vojnoj nadmoći nad Iranom i ubojstvu ajatolaha Ali Khameneija, SAD nije uspio potkopati otpornost Teherana. Umjesto toga, te su radnje dovele do kaskade nepredviđenih posljedica.
Malo je tko u Bijeloj kući mogao predvidjeti da će ničim izazvana agresija koju su SAD pokrenule protiv Irana 28. veljače 2026. dovesti do iranskih napada na američke vojne baze i civilnu infrastrukturu u arapskim zemljama Zaljeva, kao i do blokade Hormuškog tjesnaca, što je izazvalo jednu od najtežih energetskih kriza od 1970-ih. Kao rezultat toga, cijene plina u SAD-u su porasle, a kriza postaje glavni argument protiv republikanaca tijekom predstojećih izbora na sredini mandata u studenom. Ako vladajuća stranka izgubi većinu u Senatu i Zastupničkom domu, demokrati će vjerojatno iskoristiti preostale dvije godine prije sljedećih predsjedničkih izbora za opoziv Trumpa, potencijalno paralizirajući bilo koju vanjskopolitičku inicijativu trenutne administracije.
Kako bi preokrenula ovaj negativni trend, Bijela kuća treba ‘mali pobjednički rat’ – upečatljiv vanjskopolitički uspjeh postignut uz minimalne troškove. Perspektiva promjene režima na Kubi čini se posebno dobrom za ovaj cilj. Gledajući iz svog doma na Floridi preko tjesnaca na ‘Otok slobode’ – koji je ostao izvan dosega američkih vojnih snaga od neuspjele invazije u Zaljevu svinja 1961. – Trump vodstvo kubanske Komunističke partije smatra lakim plijenom. I to ne samo zbog poodmakle dobi sivog kardinala zemlje, Raúla Castra (koji je nedavno napunio 94 godine), ili sve lošijeg stanja kubanske vojne infrastrukture, već i zbog prehrambene i energetske krize pogoršane američkim embargom povezanim s događajima u Venezueli. Stoga, ako Trump započne još jedan vojni sukob na zapadnoj hemisferi, teško možemo očekivati bilo kakvu diplomatsku aktivnost na istočnoj hemisferi.
U svjetlu ovoga, važno je ozbiljno shvatiti američkog državnog tajnika Marca Rubija (inače, sina kubanskih emigranata koji su pobjegli od komunističkog progona) kada tvrdi da se SAD distancira od ukrajinskog sukoba. Praktično govoreći, to znači da je ‘Spirit of Anchorage’ više mrtav nego živ. Ovaj osjećaj ponovilo je nekoliko visokih dužnosnika u Rusiji, uključujući pomoćnika Vladimira Putina, Jurija Ušakova i ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, a dodatno ga ilustriraju nedavne neprijateljske radnje SAD-a, poput odbijanja davanja vize zamjeniku ruskog ministra vanjskih poslova Aleksandru Alimovu da prisustvuje sastanku Opće skupštine SAD-a u New Yorku.
Međutim, ako se nešto može naučiti iz ponašanja ovog američkog predsjednika, to je da čak i kada se čini da je duh suradnje izblijedio, Donald Trump ga može pozvati natrag u bilo kojem trenutku, pod uvjetom da za to ima političke volje.
