Brodovi opremljeni sustavima za čišćenje ispušnih plinova (tzv. pročišćivači ili “scrubbers”) smanjuju emisije sumporovog dioksida u atmosferu, ali pritom generiraju značajne količine onečišćene otpadne vode. Unatoč tome što 45 zemalja već ima određene propise o ispuštanju ove vode, sve veći broj država članica Međunarodne pomorske organizacije (IMO) poziva na stroža međunarodna pravila.
Europski dokument koji poziva na zabranu ispuštanja u Baltičkom moru, Sjevernom moru, Engleskom kanalu i Sredozemnom moru otvara ključno pitanje: je li Prilog VI. MARPOL konvencije dostatna pravna osnova za zaštitu posebno osjetljivih morskih područja (PSSA)? Ovaj rad analizira pravni okvir, ekološke implikacije i politička razmatranja vezana uz predložene izmjene međunarodnog pomorskog prava.
Regulatorni paradoks: Zrak vs. More
Globalna pomorska industrija suočava se s temeljnom napetošću između ekonomske učinkovitosti, zaštite atmosfere i očuvanja morskog okoliša. Uvođenjem globalne granice sumpora od 0,5% u brodskim gorivima 2020. godine – poznatim kao IMO 2020 – mnogi brodovlasnici posegnuli su za sustavima za čišćenje ispušnih plinova (eng. exhaust gas cleaning systems, EGCS), poznatijim kao “pročišćivači” ili “scrubbers”, kao alternativom skupljim gorivima s niskim udjelom sumpora (Butt et al., 2016). Ovi uređaji učinkovito uklanjaju sumporov dioksid iz brodskih ispušnih plinova, ali problem onečišćenja pritom premještaju iz zraka u more.
Tzv. “otvoreni krug” pročišćivača (open-loop scrubbers) koriste morsku vodu za apsorpciju polutanata, a zatim tu onečišćenu vodu ispuštaju natrag u more. Ova otpadna voda sadrži policikličke aromatske ugljikovodike (PAH), teške metale, nitrate i snažno kiseli sadržaj koji može narušiti morski ekosustav (Turner et al., 2017). Premda 45 zemalja ima određene propise koji ograničavaju ovo ispuštanje u svojim obalnim vodama, nedostaje koherentna i sveobuhvatna međunarodna regulacija.
Inicijativa europskih zemalja unutar IMO-a, koja poziva na zabranu ispuštanja u četiri ključna europska morska područja – Baltičkom moru, Sjevernom moru, Engleskom kanalu i Sredozemnom moru – predstavlja značajan korak prema sustavnijoj zaštiti morskog okoliša. Ključni instrument koji se predlaže izmjena je Prilog VI. Konvencije MARPOL (Međunarodne konvencije o sprečavanju onečišćenja mora s brodova), koji bi trebao omogućiti državama zabranu ispuštanja u posebno osjetljivim morskim područjima (PSSA).
MARPOL Konvencija i Prilog VI.
MARPOL konvencija, usvojena 1973. godine i izmijenjena Protokolom iz 1978., temeljni je međunarodni instrument za sprečavanje onečišćenja mora s brodova (IMO, 2021). Prilog VI., koji se odnosi na sprečavanje onečišćenja zraka s brodova, stupio je na snagu 2005. godine i uveo je ograničenja emisija sumporovog dioksida (SOx), dušikovih oksida (NOx) i krutih čestica.
Međutim, Prilog VI. nije prvotno zamišljen kao instrument regulacije ispuštanja otpadnih voda. Ova regulatorna praznina postala je osobito problematična s masovnim usvajanjem pročišćivača nakon 2020. godine. Predložene izmjene Priloga VI. imale bi za cilj eksplicitno ovlastiti države da zabrane ispuštanje otpadnih voda iz pročišćivača u područjima koja su proglašena posebno osjetljivim morskim područjima – kategorijom koja je utvrđena u Smjernicama IMO-a iz 2001. godine (Rezolucija A.927(22)).
Posebno Osjetljiva Morska Područja (PSSA)
Posebno osjetljiva morska područja (eng. Particularly Sensitive Sea Areas, PSSA) su područja koja zahtijevaju posebnu zaštitu zbog svoje ekološke, socioekonomske ili znanstvene važnosti, a koja su ujedno ranjiva na oštećenja uslijed međunarodnih pomorskih aktivnosti (Roberts et al., 2005). Do danas je IMO proglasio 17 PSSA-ova diljem svijeta, uključujući Posebno područje Baltičkog mora, Sjeverno more i određene dijelove Sredozemlja.
PSSA status samo po sebi ne uvodi automatske zabrane, već omogućuje primjenu tzv. “pridruženih zaštitnih mjera” (eng. associated protective measures, APM). Predložena izmjena Priloga VI. proširila bi raspoložive APM-ove uključivanjem zabrana ispuštanja otpadnih voda iz pročišćivača, čime bi se popunila kritična praznina u postojećem regulatornom okviru (Gjerde et al., 2016).
Ekološke Implikacije Ispuštanja Otpadnih Voda
Kemijski Sastav i Toksičnost
Otpadna voda iz otvorenih pročišćivača sadrži kompleksnu mješavinu onečišćujućih tvari. Istraživanja su pokazala da ova voda tipično sadrži povišene koncentracije policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAH), koji su poznati karcinogeni i koji se bioakumuliraju u morskim organizmima (Taupp et al., 2020). Pored toga, prisutnost teških metala poput nikla, vanadija i cinka, kao i visok sadržaj nitrata, može imati ozbiljne posljedice za fitoplankton, zooplankton i bentoske organizme.
pH vrijednost otpadne vode kreće se između 2,5 i 4, što je znatno kiselije od morske vode čiji je pH oko 8,1. Ova razlika može lokalno narušiti acidobaznu ravnotežu morske vode u neposrednoj blizini brodova, posebice u plićim i slabije razmijenjenim vodama zatvorenih i poluzatvorenih mora kao što su Baltičko more i Sredozemlje (Lunde Hermansson et al., 2021).
Posebna Ranjivost Europskih Morskih Područja
Baltičko more primjer je iznimno osjetljivog ekosustava s bočatom vodom, malim razmjenskim vremenima i kroničnim problemom eutrofikacije. Prema podacima Helsinške komisije (HELCOM), Baltičko more već pati od kritičnih razina onečišćenja i hipoksičnih zona, a dodatni unos hranjivih tvari i toksičnih kemikalija iz otpadnih voda pročišćivača mogao bi pogoršati situaciju (HELCOM, 2018). Sjeverno more i Engleski kanal, s gustim plovidbenim prometom i ekonomski važnim ribarskim resursima, suočeni su s kumulativnim pritiscima koji zahtijevaju posebnu pažnju regulatora.
Sredozemno more, kao poluzatvoreni bazen s dugim vremenima izmjene vode, posebno je ranjivo na bioakumulaciju onečišćujućih tvari. Iznimna biološka raznolikost Sredozemlja – koje je dom za oko 7% svih poznatih morskih vrsta unatoč tome što čini svega 0,82% ukupne površine oceana – daje posebnu težinu zahtjevima za njegovom zaštitom (Coll et al., 2010).
Geopolitička i Ekonomska Razmatranja
Interesi Brodarske Industrije
Brodarsko je lobiranje snažan faktor u pregovorima unutar IMO-a. Industrija je investirala značajna sredstva u ugradnju pročišćivača – procjene govore o više od 4.000 brodova opremljenih ovim sustavima do 2022. godine – i svaka zabrana ispuštanja prisilila bi brodovlasnike ili na skuplje gorivo ili na prelazak na skuplje sustave zatvorenog kruga (closed-loop scrubbers) koji ne ispuštaju otpadnu vodu u more (Smith & Jalkanen, 2019). Ova ekonomska dimenzija komplicira pregovore i stvara liniju razdvajanja između zemalja s velikim flotama i zemalja koje zagovaraju strogu zaštitu okoliša.
Dinamika Unutar IMO-a
IMO funkcionira na principu konsenzusa, što znači da blokirajuće manjine mogu usporiti ili spriječiti donošenje ambioznijih propisa. Europska unija nema status punopravnog člana IMO-a, već njezine države članice glasaju individualno, što ponekad smanjuje koherentnost europskih pozicija. Ipak, koordinirani europski dokument koji poziva na zabranu ispuštanja u četiri morska područja signal je jačanja europskog diplomatskog pristupa unutar IMO-a (Ringbom, 2019).
Ključna je i uloga zastava pogodnosti (flag states) – zemalja poput Paname, Liberije ili Maršalskih Otoka pod čijim zastavama plovi velik dio svjetske flote. Ove države u pravilu zagovaraju liberalnije propise, što stvara strukturnu asimetriju između zemalja s velikim flotama i obalnih država koje snose ekološke troškove onečišćenja.
Perspektive i Preporuke
Predložene izmjene Priloga VI. MARPOL konvencije predstavljaju logičan i neophodan korak u razvoju međunarodnog pomorskog prava. Međutim, za uspjeh ove inicijative potrebno je nekoliko uvjeta.
Prvo, neophodna je robustna znanstvena osnova. Daljnja istraživanja o ekotoksikološkim učincima otpadnih voda iz pročišćivača, posebice kumulativnih i dugoročnih učinaka, pružila bi čvršće argumente za regulatorne mjere i otežala bi osporavanja temeljena na tvrdnjama o nedovoljnim dokazima (Turner et al., 2017).
Drugo, mehanizmi praćenja i provedbe moraju biti ojačani. Iskustvo s postojećim MARPOL propisima pokazuje da je provedba nejednaka i da ovisi o kapacitetima lučkih kontrola pojedinih država. Digitalizacija i automatsko praćenje ispuštanja pomoću senzora i satelitske tehnologije mogli bi značajno poboljšati usklađenost (Jalkanen et al., 2016).
Treće, pravedna tranzicija za brodsku industriju zahtijeva jasne vremenske okvire i eventualno financijske instrumente koji bi smanjili troškove prelaska na čišće alternative. Bez toga će se otpor industrije, a time i nekih zastava pogodnosti, nastaviti.
Četvrto, koordinacija s regionalnim instrumentima – HELCOM-om za Baltičko more, OSPAR-om za Sjeverno more i Barcelonskom konvencijom za Sredozemlje – stvorila bi koherentnu višerazinsku zaštitu posebno ranjivim europskim morima.
Zaključak
Brodski pročišćivači otvorenog kruga rješavaju problem emisija SO₂ u atmosferu, ali ga u velikoj mjeri prebacuju na morski okoliš. Europska inicijativa za zabranu ispuštanja otpadnih voda u Baltičkom moru, Sjevernom moru, Engleskom kanalu i Sredozemnom moru artikulira legitimnu i ekološki utemeljenu poziciju koja se zasniva na posebnoj ranjivosti ovih morskih područja i nedostatnosti postojećeg regulatornog okvira.
Izmjena Priloga VI. MARPOL konvencije kako bi se eksplicitno omogućile zabrane ispuštanja u posebno osjetljivim morskim područjima bila bi značajan napredak u razvoju međunarodnog pomorskog okolišnog prava. Ipak, uspjeh ove inicijative ovisi o sposobnosti europskih zemalja da izgrade šire koalicije unutar IMO-a, osiguraju robustnu znanstvenu osnovu za predložene mjere i ponude pragmatična rješenja za tranziciju brodske industrije prema stvarno čišćim tehnologijama.
Mora su zajednička baština čovječanstva. Njihova zaštita zahtijeva regulatorne instrumente koji su dorasli globalnoj prirodi pomorskog prometa – a upravo takav instrument predložena izmjena MARPOL konvencije nastoji biti.
Milo Miklaušić, kap.
Literatura:
Butt, N., Johnson, D. i Suárez-de Vivero, J. L. (2016). The environmental sustainability of the shipping industry. Marine Policy, 72, 183–191.
Coll, M., Piroddi, C., Steenbeek, J., Kaschner, K., Ben Rais Lasram, F., Aguzzi, J., … i Christensen, V. (2010). The biodiversity of the Mediterranean Sea: estimates, patterns, and threats. PLOS ONE, 5(8), e11842.
Gjerde, K. M., Currie, D., Wowk, K. i Sack, K. (2016). Ocean in peril: reforming the management of global ocean living resources in areas beyond national jurisdiction. Marine Pollution Bulletin, 74(2), 540–551.
HELCOM (2018). State of the Baltic Sea – Second HELCOM holistic assessment 2011–2016. Baltic Sea Environment Proceedings, 155. Helsinki Commission.
IMO (2021). MARPOL: How it works. International Maritime Organization. https://www.imo.org/en/OurWork/Environment/Pages/Default.aspx
Jalkanen, J.-P., Johansson, L., Andersson, M. H., Majamäki, E., i Huttunen, M. (2016). Modelling of ships as a source of underwater noise. Sci. Total Environ., 580, 264–274.
Lunde Hermansson, A., Hassellöv, I.-M., Larsson, Å. i Ytreberg, E. (2021). Comparing impacts of exhaust gas cleaning systems and open loop scrubbers on shipping emissions to sea and air. Transportation Research Part D: Transport and Environment, 97, 102912.
Ringbom, H. (2019). Regulatory gaps in international shipping law: the scrubber problem. International Journal of Marine and Coastal Law, 34(4), 681–708.
Roberts, C. M., Hawkins, J. P. i Gell, F. R. (2005). The role of marine reserves in achieving sustainable fisheries. Philosophical Transactions of the Royal Society B, 360(1453), 123–132.
Smith, T. i Jalkanen, J.-P. (2019). Impacts of scrubber wash water discharges on ports, coastal and ocean waters. CE Delft / Finnish Meteorological Institute.
Taupp, M., Jung, R. i Weißpflug, K. (2020). Scrubber washwater: characterisation and toxicity assessment. Umweltbundesamt (German Environment Agency), Dessau-Roßlau.
Turner, D. R., Hassellöv, I.-M., Ytreberg, E. i Rutgersson, A. (2017). Shipping and the environment: smokestack emissions, scrubbers and their effects on the acidity of the oceans. Elementa: Science of the Anthropocene, 5, 52.
