Voćni trg u Splitu u subotu je bio ispunjen građanima koji su se okupili kako bi odali počast Kristianu Josipu Perišu, preminulom u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru.
Jedan od inicijatora okupljanja bio je i Ante Tešija iz Građanske inicijative Zdravi Split, koji je upozorio kako je slučaj Kristiana Josipa Periša još jedan ozbiljan alarm društvu i institucijama. Smatra da više nema prostora za šutnju te da je krajnje vrijeme za konkretne promjene.
„Konačno moramo dignuti svoj glas. Moramo svojim primjerom i načinom ponašanja pokazati da je krajnji rok da krenemo u sređivanje našega društvenog stanja. Ovaj događaj samo je jedan u nizu. Tko zna hoće li ih sutra biti novih. Bilo ih je i prije i zato je moja poruka: dignimo svoj glas i ne dopustimo da se ovakve stvari događaju”, poručio je Tešija.
Posebno je istaknuo odgovornost institucija, naglasivši da se sigurnost građana, a osobito najranjivijih članova društva, mora osigurati konkretnim djelovanjem i boljom organizacijom sustava.
„Postoje ljudi koji su zaduženi za to. Organizirajmo sustav tako da se ovakve stvari ne događaju, jer to je na nama. Imamo svoju državu, imamo sve aparate, imamo sve. Tko nas sprječava da radimo kako treba, za dobrobit naše djece, naših unuka i naših obitelji?”, zapitao se.
Svoje obraćanje zaključio je izrazima sućuti Kristianovoj obitelji i pozivom građanima da se aktivno zauzmu za promjene. Sprječavanje sličnih tragedija, poručio je, ne smije biti samo odgovornost pojedinaca ili institucija, nego zajednička obveza cijelog društva – svojevrsni sveti zadatak.
Potresne ispovijesti
Na okupljanju su neki od prisutnih podijelili i vlastite ispovijesti.
Jedna majka kaže da već deset godina vodi bitku za svoje dijete. Govorila je o teškim iskustvima, ozljedama, boravcima u psihijatrijskim ustanovama i stalnoj borbi roditelja koji često ostaju sami u sustavu.
Zadnjih deset godina naš se život sveo na kuća – psihijatrija – kuća – psihijatrija. Imali smo raznoraznih iskustava. Ne mogu reći da je sve crno, nije sve crno ni bijelo”, ispričala je Sanja.

„Da nisam bila uz njega, danas ne bi bilo ni njega”
Govoreći o onome što su prolazili, majka se prisjetila teških ozljeda i situacija koje su obilježile njihov život.
„Imali smo i lomova ruku na tri mjesta, lomova rebara i predoziranja. Garantiram svojim životom da nisam bila uz njega na svakom mjestu, danas ne bi bilo ni njega. Borila sam se. Znam da sam nekim liječnicima i ja više nepodnošljiva, ali trebao je netko uvijek biti tu i reći: Dosta!”, kazala je.
I sama je, kako je ispričala, mnogo puta bila žrtva fizičkog nasilja.
„Ja pokušavam kao majka shvatiti kako je medicinskoj sestri, kako je medicinskom tehničaru, jer sam i sama dobila batina i batina. Oni, kada su naši dragi agresivni prema njima, samo ih moraju svladati, a mi se moramo boriti s onim što smo nosili pod srcem”, rekla je kroz suze.
Sanja je poručila kako roditelji nastoje razumjeti težinu posla medicinskog osoblja, ali istodobno očekuju da se prema njihovoj djeci postupa odgovorno, stručno i s poštovanjem.
„Ali ono što uporno ponavljam: ljudi, vi ste to birali! Mi nismo birali bolest. Mi nismo birali bolesnu djecu, ali s time se nosimo kako znamo i umijemo”, poručila je.
Moja reakcija na članak je…
