Prema članku 10. Pravilnika o sadržaju plana upravljanja pomorskim dobrom, a koji proizlazi iz Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, plažna oprema (suncobrani, ležaljke, ronilačka oprema, oprema za plivanje i sl.) mora biti uredno složena i smještena na dijelu pomorskog dobra koji je određen dozvolom, kada nije iznajmljena korisnicima. Praksa je u Hvaru nerijetko nešto drugačija.
Konkretno, članak 10. stavak 3. spomenutog Pravilnika koji proizlazi iz Zakona kaže da uvjeti obavljanja djelatnosti za djelatnost iznajmljivanja plažne opreme moraju uključivati:
a. dužnost držanja plažne opreme (suncobrani, ležaljke, ronilačka oprema, oprema za plivanje i sl.) uredno složene i smještene na dijelu pomorskog dobra koje je dozvolom na pomorskom dobru određeno za njihov smještaj i izdavanje kada nisu iznajmljene korisniku
b. dužnost spremanja plažne opreme na dio pomorskog dobra koje je dozvolom na pomorskom dobru određeno za njihov smještaj i izdavanje kada korisnik prestane koristiti plažnu opremu
Maksimalno je dozvoljeno 40% plaže zauzeti ležaljkama. Koncesionar NE SMIJE isključivati iz upotrebe pomorsko dobro za bilo koga, tko ne želi koristiti njegove usluge. Drugim riječima, ako su u pitanju ležaljke, koncesionar ih na plažu smije postaviti samo onoliko, koliko ih je u tom trenutku iznajmljeno i to prema načelu zadovoljenja javnog interesa. A članak 81. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kaže da se koncesija za javnu plažu u naselju mora davati tako da cijela plaža bude dostupna svima na korištenje, a na najviše 40 % kopnenog i 20 % morskog dijela plaže koncesionar može obavljati gospodarske djelatnosti za koje mu je koncesija dana. Drugim riječima, čak i kad su sve ležaljke zauzete, 60% plaže MORA biti slobodno!
Kad već citiramo Zakon i pravilnike, citirajmo i ovaj dio, dakle članak 81. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama kaže:
(1) Davatelj koncesije za gospodarsko korištenje javne plaže dužan je prilikom odlučivanja o površini plaže na kojoj koncesionar može obavljati gospodarske djelatnosti osigurati i štititi javni interes korištenja plaže.
(2) Koncesija za javnu plažu u naselju mora se davati tako da cijela plaža bude dostupna svima na korištenje, a na najviše 40 % kopnenog i 20 % morskog dijela plaže koncesionar može obavljati gospodarske djelatnosti za koje mu je koncesija dana.
(3) Koncesija za javnu plažu izvan naselja mora se davati tako da cijela plaža bude dostupna svima na korištenje, a na najviše 60 % kopnenog i 40 % morskog dijela plaže koncesionar može obavljati gospodarske djelatnosti za koje mu je koncesija dana.
“Ne mora se baš uvijek kupiti ležaljke, neke su teške”
Ljeto je iza nas, već smo potpuno uronili u jesenski ritam koji je ujedno izvrsna prilika za rekapitulaciju onog dobrog i onog lošeg kako bi iduće ljeto bilo manje protuzakonito, kaotično i bolno po običnog građanina.
Iz Grada Hvara konkretno dobivamo konstantna svjedočanstva građana o bahatluku raznih koncesionara koji iznajmljuju ležaljke pa iste ostavljaju posvuda i tako zapravo prisvajaju pomorsko dobro, priječe pristup moru, ruše kvalitetu života građana, štete javnom interesu…
Kratko i jasno, u Gradu Hvaru, tvrde nam naši izvori, po svemu sudeći ljeti vlada priličan nered kad su u pitanju pomorsko dobro i ležaljke na njemu. Tu i tamo se “gradski oci” i komunalci probude pa se određenim koncesionarima “skreše” broj ležaljki i slično, no problem zapravo ostaje kakav je i bio.
Građani tvrde da su u Gradu odlučili “zakon prilagoditi sebi”, tj. da postupaju po novom Pravilniku koji dozvoljava određene iznimke kada je postupanja s ležaljkama u pitanju.
Pravilnik o gospodarskom korištenju i posebnoj upotrebi pomorskog dobra na području Splitsko – dalmatinske županije u članku 13. kaže:
(2) Količina rekvizita koja se iznajmljuje, kao i konkretan prostor na kojem se rekviziti iznajmljuju određeni su ugovorom o koncesiji, a postavljeni prema Planu korištenja te u svakom slučaju ne smiju ometati korištenje plaže kao općeg dobra, nego moraju biti uredno sklopljeni i složeni na za to određenom skladišnom mjestu, sve do početka zahtjeva za korištenje istih od strane gostiju.
ALI POTOM SLIJEDI:
(3) Iznimno od odredbe stavka 2. ovog članka, ukoliko su Planom korištenja predviđeni plažni rekviziti (ležaljke, suncobrani i sl.) koji se ne mogu sklopiti na jednom mjestu (uvjetovano kvalitetom te propisanim standardima jedinice lokalne samouprave), uz prijedlog Povjerenstva za praćenje izvršavanja odluka i ugovora o koncesiji na pomorskom dobru Splitsko-dalmatinske županije, moguće je iste rasporediti po plaži s tim da moraju biti posloženi sukladno stavku 6. ovog članka.
A taj stavak 6. ovog članka kaže:
(6) Izračun površine iz stavka 2. i stavka 3. ovog članka treba biti temeljen na površini stvarne ležaljke koje posjeduje koncesionar, gdje se uzimaju u obzir dodatni koridor za nesmetani pristup i boravak uz more i između samih redova (duljina ležaljke) te za prolaz između svake ležaljke (širina ležaljke). Ukoliko koncesionar ne dostavi specifikacije svoje ležaljke, uzima se u obzir standardna
duljina ležaljke do 1,92m i širina od 0,7m, što s pripadajućim koridorima ukupno iznosi 5,38 m2 površine po svakoj ležaljci.
Znači li ovo, “narodski” rečeno, da ako su ležaljke malčice teške, koncesionar iste ne treba kupiti i slagati jer je riječ o “posebnoj situaciji?” Znači li ovo da se jedan Pravilnik postavlja iznad Zakona? Znači li sve to da se u gradu Hvaru neke ležaljke ne moraju slagati jer su – teške? Ljeto je kao što smo napisali iza nas, jesen je stigla, a s njom i neke otužne slike onoga što Hvaru ostaje nakon što se zarade novci. Ležaljke su, makar i one teške, sada vjerojatno pokupili jer, moglo bi ružnije vrijeme…
Upit smo poslali Gradu Hvaru, Splitsko – dalmatinskoj županiji i ostalim relevantnim institucijama te ćemo po njihovim odgovorima o istima obavijestiti javnost.
J.T.
