Opći neprijateljski napad na šire dubrovačko područje, od Konavala preko Župe dubrovačke, Grada Dubrovnika pa do Dubrovačkog primorja započeo je istodobno u jutarnjim satima 1. listopada 1991. Tako su postrojbe tzv. Jugoslavenske narodne armije i Teritorijalne obrane Crne Gore prešle granicu na Debelom brijegu i krenule prema konavoskim naseljima. Postrojbe Teritorijalne obrane istočne Hercegovine i djela hercegovačkog korpusa JNA stacioniranog u Trebinju iz pravca Ivanice krenule su prema Brgatu, te iz sela Hum prema Osojniku. Istovremeno je jedan dio Hercegovačkog korpusa i dio Titogradskog korpusa krenuo u napad na selo Čepikuće u Dubrovačkom primorju. Istog dana Grad Dubrovnik je ostao bez opskrbe vode i električne energije budući su u ciljanim napadima pogođeni važni infrastrukturni objekti te je doveden u komunikacijsku blokadu budući su presječene cestovne komunikacije, ali i one telefonske.
Ovoj strašnoj agresiji oduprle su se snage obrane, malobrojni branitelji među kojima su bili pripadnici djelatnog i pričuvnog sastava ove Policijske uprave. Tadašnje obrambene snage na području bivše Općine Dubrovnik brojale su 410 naoružanih branitelja i 70 ljudi u pričuvi slabo naoružanih (uglavnom pješačkim oružjem).
Probijanjem crta obrane i okupacijom prigradskih naselja, Dubrovnik je bio potpuno okružen neprijateljskom vojskom. Prva crta obrane postavljena je na potezu mjesto Sustjepan (na zapadnom prilazu gradu) – naselje Nuncijata – Jadranska magistrala (iznad naselja Gruž i povijesne jezgre Dubrovnika) – utvrda Imperijal na Srđu – naselje Orkanski visovi – hotel Belvedera (na istočnom prilazu gradu Dubrovniku).
Upravo u takvim uvjetima, potpune blokade Grada, nadljudskim naporima, pripadnici aktivnog i pričuvnog sastava policije zajedno sa ostalim slabo naoružanim braniteljima pokazali su iznimnu hrabrost i organiziranost, odolijevajući bespoštednim nasrtajima neprijateljskih formacija, te stvarajući preduvjete za deblokadu Dubrovnika koja je uspješno izvedena 26. svibnja 1992., dolaskom hrabrih hrvatskih branitelja, pripadnika Hrvatske vojske iz više brigada.
Funkcioniranju Grada u ratnim uvjetima uvelike je pridonijela dobra organizacija rada upravo Policijske postaje Dubrovnik koja je uz zadaće obrana Grada nastavila uspješno i s obavljanjem policijskih poslova u ratnim okolnostima.
S ponosom ističemo kako su pripadnici djelatnog i pričuvnog sastava Policijske postaje Dubrovnik prvi stali u obranu Grada te su bili upućivani na bojišnice u okolici Dubrovnika: Gornji Brgat, Župa dubrovačka, Osojnik, Rijeka dubrovačka, Slano, Ston.
Nakon VRO „Oluja“ djelatnici Policijske postaje Dubrovnik u sastavu posebne policijske postrojbe Policijske uprave dubrovačko-neretvanske sudjelovali su u uspostavi suvereniteta Republike Hrvatske na granici s Republikom Bosnom i Hercegovinom u mjestu Donji Lapac.
Koliki je doprinos policije u Domovinskom ratu najzornije pokazuje podatak od 43 poginula hrabra branitelja, pripadnika Policijske uprave dubrovačko-neretvanske u Domovinskom ratu na čemu smo im vječno zahvalni. Budući je najveći dio krajnjeg juga republike Hrvatske bio okupiran u jesen 1991., a Dubrovnik u potpunom okruženju s linijama bojišnice na samim ulazima u Grad, u Dubrovniku su bili stacionirani pripadnici policije iz drugih organizacijskih jedinica s područja koja su bila okupirana pa su među poginulim braniteljima iz reda policije osim pripadnika Policijske postaje Dubrovnik i pripadnici tadašnje Specijalne jedinice policije Dubrovnik, tadašnje Policijske postaje Cavtat, pripadnici vatrogasne postrojbe i pripadnici civilne zaštite, a koji su svi obavljali svoje zadaće u samom Gradu Dubrovniku. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni ranjene pripadnike ove Policijske uprave kojih je bilo više desetaka, koji su spremno i hrabro stali u obranu suvereniteta RH.
