Benyovsky Latin je bila mentorica Stojanovićevog doktorskog rada koji je i temelj knjige, a ključna tema je slika prostora pretpotresnog Dubrovnika od polovice 15. st. do Velike trešnje 1667. godine.
– Podaci o prostoru dobiveni su temeljem opisa iz narativnih vrela, izvora koji su i sami povijesne činjenice. Vedran je dugo promišljao kako koncipirati tekst disertacije, kasnije knjige, jer je tzv. narativnih djela bilo puno, mnoga su zapravo na rubu svog žanra, iz raznih razdoblja, autora različite provenijencije- različitih društvenih slojeva, zanimanja, svjetovnih i crkvenih, s podacima različite razine pouzdanosti, mnoge kompilacije, zbog čega treba dobro poznavati dostupnost informacija kojima barataju. Konačno, odabrao je diptih: analizira opise prostora iz dvaju različitih korpusa izvora, onih čiji su autori iznutra: domaći, lokalni, Dubrovčani te autori izvana: outsideri, stranci… Izabrano razdoblje je zlatno doba Dubrovnika, kad su već oblikovani Placa i Grad u današnjim gabaritima i već su izgrađene sve ključne javne građevine, bedemi i palače- rekla je recenzentica knjige Benyovsky Latin.
Kunčević je naglasio kako je “Dubrovački diptih“ primjer sve većeg interesa za prostor.
-To je tipično za suvremenu historiografiju. Vedranova se studija bavi urbanim prostorom kao specifičnim i zanimljivim oblikom prostora. Točnije, diptih je zapravo povijest slike urbanog prostora kroz razdoblje od 220 godina- rekao je Kunčević i naglasio da se radi o predmodernoj dubrovačkoj historiografiji, da je autor analizirao izvještaje Europljana koji su kroz Dubrovnik prošli na putu za Levant, izvješća mletačkih dužnosnika, dnevnike hodočasnika i klasične književne tekstove. Njemu je ključna distinkcija između pogleda iznutra i izvana, kroz što se brojne slike dubrovačkog prostora razdvajaju u dvije velike grupe i nastaje onaj “diptih“ iz naslova knjige. Tek njihova zajednička analiza, kao što Stojanović upozorava, dovodi do jasnije opće slike gradskih prostora i do odgovora na pitanja što je autorima bilo bitno, što su zanemarivali, a što prešućivali, što zapisivali i prenosili dalje. Grad se obično opisuje kao skup javnih prostora, odnosno vanjskih površina lišenih dubine privatne sfere koja uvijek ostaje iza zatvorenih vrata i taj privatni prostor je najmanje vidljiv – kazao je.
Nazočnima se kratko i skromno obratio i autor knjige, ustvrdivši da u ljetnikovcu HAZU-a nikad nije bio običaj da autor govori o djelu kojeg je stvorio jer se tako stavlja u nezavidni položaj.
-Ima onih koji će reći da nitko tako dobro ne poznaje knjigu kao autor. S tim se ne bih u potpunosti složio. U biti, mislim da je pravo pitanje koliko autor uopće poznaje svoju knjigu, može li je sagledati iz nekog drugog očišta, a ne iz onog autorskog. A čitatelj dok čita nikad ne napušta ulogu čitatelja. Na koncu, predstavljanja se i rade više zbog čitatelja nego zbog autora. Knjiga je ustvari kao diptih: bez autora ne bi postojala, a bez čitatelja bi bila potpuno besmislena. Zato vas pozivam da nastavite čitati jer je to neopisivo važno: donosi nove perspektive i nova znanja za koja nikad ne znamo kad će nam biti od koristi – rekao je Vedran Stojanović o čijoj je knjizi, još početkom predstavljanja, Relja Seferović rekao da se “čita u jednom dahu“.
