Skok u svemir čini se kao veliki odmak od obično utemeljenog horora prethodnih igara u Supermassiveovoj antologijskoj seriji Dark Pictures. Ali Direktiva 8020 podsjetila me da osjećaj izolacije, život u mjehuriću okružen silama neprijateljskim prema ljudskom životu, čini onostrano mračno sjajnim za ovaj žanr. Počinje druga “sezona” ovih samostalnih priča o teroru, četverogodišnja pauza nakon 2022. Vrag u meni je donio brojna prijeko potrebna tehnička poboljšanja i podešavanja igranja – iako su neka od njih bolje promišljena od drugih.
Direktiva 8020 prati napeto putovanje Kasiopeje, broda spavača koji je poslan u izvidnicu za prvom egzoplanetnom kolonijom čovječanstva. Posadi se ovo predstavlja kao posljednja nada čovječanstva da pobjegne od umiruće Zemlje, iako se počinju zbrajati mali pametni savjeti koji sugeriraju da linija tvrtke možda nije u potpunosti istinita. Puno je puzanja po ventilacijskim otvorima i pokušaja ponovnog uključivanja kritičnih sustava nakon što se pojave neočekivane krize, pri čemu i umjetnost i radnja ponosno nose svoju ljubav prema filmovima kao što su Alien i The Thing na svojim svemirskim odijelima.
Sama Kasiopeja zanimljiva je mješavina retrofuturističke estetike Ridleya Scotta i čišćeg, modernijeg izgleda zbog kojeg sam ponekad razmišljao o “NASApunku” Todda Howarda. Ima malih posveta klasičnom svemirskom hororu, poput zaslona za učitavanje terminala koji izgledaju kao da su mogli biti preuzeti odmah s Nostroma, ali nije baš tako prljavo ili oštro. Kada misteriozne prijetnje konačno zauzmu središte pozornosti – o čemu neću previše govoriti iz očitih razloga – ne izgleda samo kao da je netko kopirao domaću zadaću HR Geigera.
Zaista je teško reći puno više od toga, budući da je polako otkrivanje prirode onoga što vas pokušava ubiti veliki dio onoga što sam volio u ovoj priči.
Pisanje je prilično oštro od mosta do krme. U osam epizoda za koje mi je prvu trebalo oko 10 sati da završim, ekipa prolazi kroz mučan izazov paranoje, korporativne zavjere, kipuće napetosti i na kraju užasa koji diže adrenalin. Postoji veliki obrat koji se nije činio neugodno očitim, ali također nije došao niotkuda. Uspio sam to shvatiti prije vremena tako što sam bio temeljit istraživač i povezivao točke, pa se činilo da sam to zaslužio, a ne kao da mi je to dostavljeno, a to je uvijek lukav igla za konac. Druge teorije koje sam imao na kraju su bile netočne, pa su me pisci uspjeli iznenaditi bez obzira na to.
Likovi su simpatični, pamtljivi i složeni. I sve ih oživljava Supermassiveova tehnologija snimanja impresivnih performansi, koja je već neko vrijeme među najboljima. Pri određenom osvjetljenju, modeli ipak imaju pomalo čudan osjećaj doline, kao nuspojavu toga što je ovo igra najveće vjernosti koju je studio ikada objavio.
Kao i prethodne Dark Pictures igre, možete poboljšati osobine kao što su Ozbiljni ili Razigrani za određene likove kroz izbore dijaloga, što ih na kraju dovodi do otključavanja jedne od dvije međusobno isključive Sudbine, cementirajući kakva će osoba postati za ostatak serije. Otkrio sam da je ovaj put ovo imalo različite rezultate. U slučajevima kada je jednostavno služio kao kulminacija emocionalnog luka lika, uživao sam u tome. Ali bilo je nekoliko puta kada me to spriječilo u odabiru određene priče – možda one očito točne – i to mi se nije svidjelo. Ako osobina kao što je Ozbiljan ili Profesionalni može imati negativne posljedice na svemirsku misiju s visokim ulozima, to se ne čini kao nešto što sam mogao shvatiti na temelju pametnog razmišljanja. Samo sam krivo pretpostavio. Kako sam mogao znati da bi to moglo biti loše?
Također nema puno posla za neke od članova posade u zadnjoj polovici kao nusprodukt razgranate priče. Dok dođete do zadnjih nekoliko epizoda, praktički bi svatko već mogao biti mrtav na temelju vaših odluka. To rezultira nekoliko razgovora u kojima se čini da je pet ljudi u prostoriji, ali samo troje od njih razgovara. Vjerojatno je to mala cijena za koliko je različitih permutacija moguće – nakon jednog igranja, izbornik je rekao da sam vidio samo 58% mogućih scena, da vam dam neku ideju – ali malo je nezgodno.
Velika nova mehanika za ovaj blještavi povratak The Dark Pictures su aktivni prikriveni dijelovi koji vas tjeraju da pokušavate izbjeći neprijatelja koji šulja koristeći zaklon, tamu i ometanja. Nije ništa revolucionarno, ali pomaže Supermassiveovoj formuli da ne izgleda kao vizualni roman s brzim događajima i ograničenim istraživanjem. Uz to, na kraju sam otkrio da se možda malo pretjerano koristi. Većina odjeljaka koji uključuju smrtnu opasnost prema zadanim postavkama koriste ovu podmuklu rutinu umjesto korištenja drugih alata u okviru s alatima Dark Pictures.
U Direktivi 8020 postoji mnogo opcija za težinu i pristupačnost, što je lijepo. Ako vam se ne sviđaju brzi događaji vezani uz život ili smrt, možete ih prilagoditi tako da budu mnogo lakši. Postoji mehanika “pariranja” koja vam može omogućiti besplatni bijeg temeljen na hlađenju ako vas uhvate u nevidljivom dijelu, što mislim da ih u osnovi trivijalizira na zadanoj postavci. Ali možete i to podesiti. Veliki izbor je između načina rada Explorer, koji vam omogućuje premotavanje na bilo koju prethodnu scenu, i načina rada Survivor, koji vas tjera da nastavite igrati i živite sa svojim odlukama. A to otvara cijelu limenku crva.
Odlučio sam igrati kroz prvi put na Survivoru, ali čak i kada imate aktivan taj način rada, možete otvoriti izbornik u bilo kojem trenutku da biste vidjeli novo stablo scene koje detaljno opisuje sve moguće staze i zahtjeve za njihovo otključavanje. Čak sadrži i neke prilično velike spojlere ako niste pažljivi. Sada, znam da jednostavno ne možete gledati u taj ekran. Ali čak i samo jedan pogled da vidim kako je epizoda strukturirana, što je trivijalno za napraviti i ne dolazi s nikakvim upozorenjem za spojler, bilo je više informacija nego što bih želio o tome kako se kobasica radi.
Ubija malo napetosti saznanje da postoje određene scene u kojima smrt nije stvarna mogućnost, dok su me prethodne Dark Pictures igre držale na rubu i bio sam spreman pritisnuti QTE gumbe u bilo kojoj sekundi. I od toga stvarno nema povratka. Toplo bih preporučio da se oduprete želji da uopće pogledate ovaj zaslon, barem za svoje prvo igranje. Volio bih da nisam i volio bih da postoji način da ga potpuno onemogućim.
Ipak, nakon što završite priču, ovo stablo postaje koristan alat za vraćanje unatrag i gledanje koje druge staze možete isprobati. To je jedini način da saznate da postoje ukupno 44 različite jedinstvene smrti likova kojima možete svjedočiti, ako vas zanimaju takve stvari. Postoje čak i neka uskršnja jaja za koja je potrebna značajka premotavanja unatrag, što je zgodno.
Zvuk u Direktivi 8020 je mala greška. Glasovna gluma je čista i oštra, a sami zvučni efekti su izvrsni i učinkoviti. Ali na mojim slušalicama sa surround zvukom, usmjereni zvuk je uvijek bio nekako neprecizan i miks je bio malo loš bez obzira koliko sam pokušavao podesiti postavke i u igri i na hardverskoj strani. Ovo je samo ometajuće kada se čini da nečiji glas ne dolazi s mjesta na kojem stoji na ekranu, a potencijalno je smrtonosno kada ne možete čuti odakle zapravo dolazi prijetnja.
Padanje igle na kraju svake epizode je sjajno, s raznim eteričnim, emotivnim pjesmama koje pomažu u stvaranju raspoloženja. Ipak, razočarala me činjenica da vas ne dočekuje misteriozni kustos Pipa Torrensa da vam predstavi priču. I propustio sam fenomenalnu Khemmisovu obradu O’ Death koja je poslužila kao tematska pjesma prve sezone. Ne mislim da je uređaj za uokvirivanje potpuno nestao, na sreću, ali pustit ću vas da sami shvatite što mislim pod tim.
