Književnik i autor gastronomskih knjiga Veljko Barbieri preminuo je, a vijest je Jutarnjem Listu potvrdila njegova kći Sara.
Barbieri je rođen 14. svibnja 1950. u Splitu. Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je filozofiju i španjolski jezik. Tijekom duge i uspješne karijere pisao je pripovijetke, romane i eseje te kazališna, radijska i televizijska dramska djela.
Bio je član Društva hrvatskih književnika te Zajednice hrvatskih umjetnika.
Velik stvaralački opus
Na Hrvatskoj televiziji vodio je serijal o povijesti hrane pod nazivom Jelovnici izgubljenog vremena, a iz njegovih kolumni objavljenih u tjedniku Nacional nastala je i serija knjiga Kuharski kanconijeri I–IV, koja je do danas izdana u nekoliko izdanja i prevedena na više jezika.
Barbieri je bio vrlo uspješan autor brojnih knjiga posvećenih gastronomiji, među kojima se ističu zbirka pripovijedaka 134 male priče o hrani, zatim 100 mitova o hrani te Priča o dalmatinskoj kuhinji.
Ujedno je iza sebe ostavio brojne romane: Priča o gospodinu Zaku, 1972; Zatvor od oleandrova lišća, 1977; Trojanski konj, 1980; Epitaf carskog gurmana, 1983; Odisejev erotikon, 1984, te pripovijetke Novčić Gordiana Pia i 1975.
Pisao i o ratnim zbivanjima, ali i poeziju
Objavio je i dnevnik ratnih zbivanja oko Pakraca 1991. godine Tko je sa mnom palio kukuruz Ostala uvažena djela: Split: roman staroga grada (1997) i Hvar: kantilene i kartoline (2000), brojne gastronomske novinske kolumne objavljene u četiri knjige Kuharskoga kanconijera (2002–07) te u knjigama 134 male priče o hrani (2003), 100 mitova o hrani i 200 legendarnih recepata (2008), Priča o dalmatinskoj kuhinji (2009), Večernje bajke o hrani (2010).
Tu su još i roman Dioklecijan (2006) te nova verzija Ja Dioklo Jupitrov sin iz 2008. godine. Pisao je i poeziju te je 2009. godine objavio zbirku pjesma Sto koraka po šumi.
