Kević je svoj radni vijek započeo u nekadašnjem Centru za kulturu, pod čijim su okriljem djelovali Pučko otvoreno učilište, knjižnica i radio. Nakon razdvajanja tih ustanova nastavio je raditi u Pučkom otvorenom učilištu Drniš, dok je s drniškim radijem ostao povezan sve do danas kao jedan od njegovih malih udjeličara.
Ipak, mnogi će ga Drnišani ponajviše pamtiti kao glazbara i kovača – po dvjema ljubavima i umijećima koja su obilježila velik dio njegova života, javlja Radio Drniš.
Više od pola stoljeća bio je član Gradskog puhačkog orkestra Drniš, u kojem je svirao saksofon. Desetljećima je tako bio dio glazbene kulise grada, njegovih blagdana, svečanosti, procesija i brojnih drugih okupljanja. Generacije glazbara mijenjale su se, a Jakov i njegov saksofon ostajali su dio orkestra. Ljubav prema glazbi prenio je i na svoje kćeri.
Život između zvuka saksofona i kovačkog čekića
Kević je čuvao i zanat koji danas gotovo pripada nekom drugom vremenu – bio je posljednji drniški kovač. Njegovim odlaskom nestaje još jedna živa poveznica s Drnišem u kojem se zanat učio godinama, radilo vlastitim rukama, a zvuk čekića o nakovanj bio dio svakodnevice.
Njegov život zato možda najbolje ostaje zapisan upravo u dva zvuka – zvuku kovačkog čekića kojim je stvarao rukama i zvuku saksofona kojim je više od pedeset godina stvarao glazbu.
Jakov Kević ostavio je trag u životu Drniša koji će pamtiti njegove kolege, prijatelji, glazbari i brojne generacije sugrađana, piše ŠibenikIN.
Moja reakcija na članak je…
