Jezici su joj sve, odredili su joj život i da se nije okrenula prevođenju, bavila bi se sportskim novinarstvom jer je to uvijek zanimalo. Legendarna Milka Babović nije dobila konkurenciju s juga, ali je hrvatski jug dobio vrsnu prevoditeljicu i sudskog tumača, profesoricu engleskog jezika Terezu Matić Ivušić, predsjednicu udruge Prevoditelji i sudski tumači Dubrovnik koja obilježava 35 godina postojanja.
Čim je u osnovnoj školi počela učiti engleski, rasplamsala se ljubav prema jezicima, već tad je odlučila da će jednog dana predavati engleski! Prevođenje tad nije bilo uopće popularno niti je bilo prevoditeljskih studija, čak se ni na fakultetu tome nije posvećivala naročita pažnja… Po završetku studija anglistike, zaposlila se najprije kao pripravnica 1984. u putničkoj agenciji Atlas u kojem se malo kasnije otvorio Odjel za prevođenje koji je vodila do 2001. Tad je prešla raditi na Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu na tadašnjem Sveučilištu u Splitu kasnije Sveučilištu u Dubrovniku gdje je ostala sve do umirovljenja 1. listopada 2024.
U životu je uspješno ujedinila dvije svoje velike ljubavi – predavanje i prevođenje i neopisivo je sretna zbog toga. U gimnaziji je učila njemački i latinski, a kroz vrijeme studija je učila talijanski, kasnije je prošla i tečaj, a uz kćer je naučila i nešto španjolskog…
– Prevodili smo u Atlasu brošure, ugovore, letke, poslovna pisma, jelovnike, opise jela… Sve vezano za izletničke programe i inozemstvo trebalo je prevoditi, bila je to široka i raznovrsna lepeza prijevoda. Imala sam sreću da je u prvim godinama rada sa mnom bila kolegica, izvorna govornica engleskog iz Amerike, koja je tu živjela i jako je dobro bila svladala hrvatski, uz nju sam puno učila. Počeli su onda intenzivni seminari i radionice, jako puno se učilo. Sve što današnji studenti dobiju kao podlogu, mi smo tad morali naučiti sami, uz puno truda, govori Matić Ivušić koja je tijekom tih godina dosta putovala i koristila svaku priliku za edukaciju.
Kako je jako puno izlagala na domaćim i međunarodnim skupovima, prelazak u sveučilišnu predavaonicu pred studente nije joj bio šok. Naravno, sve te godine se nastavila baviti prevođenjem. Tijekom rada na Sveučilištu dogodile su se ogromne promjene, tehnološki razvoj potpuno je promijenio nastavu, usvojen je Bolonjski proces…
– Naročite promjene dogodile su se nakon pandemije, digitalizacija je učinila svoje, kako je rekla jedna moja kolegica na nedavnoj konferenciji u Dubrovniku, studenti danas ne čitaju lektiru, traže samo sažetke, sve je brzo, traže se brzi rezultati i tu se gubi bit. Ali, studenti su u mnogočemu korak ispred nas, treba se prilagoditi. Na početku su na fakultetu dva jezika bila obvezna tijekom četiri godine, ali uvođenje Bolonjskog procesa dovelo je do toga da nijedan jezik nije obvezan i to su iskoristili studenti neskloni učenju jezika! Neki su završili smjer Turizam, a da uopće nisu učili strani jezik! Ne znam kako će se takvi dalje snaći u svom poslu, ali u globalu je više od 90 posto studenata bilo zainteresirano za jezike, prve dvije godine bi uzimali po dva jezika… Bilo je i onih koji bi neobavezno uzimali tri jezika jer su to voljeli, govori Matić Ivušić.
Predavala je poslovni jezik, a napominje da govoriti engleski s izvornim govornikom ili s Nijemcem nije isto, treba usvojiti kulturološke razlike i to bi studentima išlo malo teže. Engleskom su ljudi danas izloženi na sve moguće načine pa ne čudi stav da se učenje tog jezika olako shvaća…
– Engleski je zbog svoje praktičnosti ušao u sve pore života. Usvojili smo jako puno engleskih izraza, prilagodili ih na hrvatski i znalo mi se dogoditi da, kad bi studentima dala da prevedu određeni izraz na engleski, ‘ubili‘ bi se tražeći po rječniku ne shvaćajući da je to već engleski izraz! Dakle, toliko je prevladao engleski, da nažalost više uopće ne razlikujemo, s tim se uništava i narušava znanje hrvatskog… Posebno zbog kompjuterizacije imamo ‘forvardirati‘ ili ‘kopipejstati‘, za koju godinu neće znati hrvatsku riječ, mislit će da je to hrvatski. Nije tako samo s engleskim, uzimaju se i drugi jezici pa je hrvatski došao u veliku opasnost. Mislim da Zakon o hrvatskom jeziku ne znači ništa ako ne podrazumijeva kažnjavanje, poručuje Matić Ivušić.
Prije bi se na predavanju tražilo riječ u golemom rječniku, a danas je sve ‘na pucu‘.
– Već godinama studenti nemaju pojma što je to papirnati rječnik! Uopće se ne snalaze, više nema prepisivanja riječi kojim se stječe znanje… Mislim da tako siromaše svoje znanje, komentira umirovljena profesorica.
Engleski jezik kao lingua franca ima svoje varijacije duž zemljopisnih širina i dužina, od Kanade, SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva preko JAR-a, nekih azijskih zemalja do daleke Australije i Novog Zelanda…
– Važno je biti svjestan tih razlika, Europska unija i Europska komisija idu za tim da u Europi prevladava britanski engleski, to je Oxford English i po njemu se ravnamo. Međutim, naši mladi su skloniji američkom engleskom jer je jednostavniji u pismu i izgovoru i recimo, u jednom tekstu zna doći do sudara. Prevladavaju dvije varijante engleskog, britanski i američki, a imamo dosta povratnika iz Australije, studenata kojima treba prevesti dokumente kad idu tamo… A, kad prevodimo ovdje, prevodimo na ‘europski engleski‘, britanski engleski, pojašnjava sugovornica.
S vremenom je postala sudski tumač, za što treba imati završeni studij jezika ili završeni dio školovanja u stranoj zemlji te položiti dosta zahtjevni ispit pri Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, a potom se ide na stručnu obuku udruge gdje osoba radi s mentorom. Dobivanjem rješenja proces učenja ne prestaje, on traje cijeli život. Budući sudski tumači stručnu obuku i praksu mogu proći u Dubrovniku zahvaljujući postojanju Udruge, što je velika ušteda.
– Strahovito je palo zanimanje za neovjerene prijevode, bilo je prije i puno prijevoda iz znanosti, ali sad je toga manje. Sad se najviše traže prijevodi sudskih dokumenata s ovjerom – od vjenčanih do rodnih listova, presuda, smrtnih listova, imamo puno Hrvata u Americi koji su preminuli pa su ostale ostavinske rasprave… Vidimo i koliko je stranih vjenčanja u Dubrovniku… Malo prije nedavne konferencije dobila sam zahtjev za prijevod vjenčanog lista između Hrvata i Ukrajinke, ali nemamo sudskih tumača za ukrajinski a toga će sve više trebati! Jako je puno presuda, raznih saslušanja… Kod presuda su veliki problem dugačke rečenice koje traže strahovito puno vremena, tekst treba najprije razumjeti na hrvatskom! Onda to treba ‘sjeckati‘, rečenicu po rečenicu, slagati, hvatati smisao… Sintaksa engleskog i hrvatskog je veoma različita, engleski je dosta uokviren, možda se ne bi reklo, ali postoje stroža pravila nego u hrvatskom. U SAD-u svaka savezna država ima svoj rodni list, naši rodni listovi su puno jednostavniji za prevesti jer su kraći, a u Engleskoj su i smrtni i rodni listovi dosta dugi i složeniji. Međunarodna je norma za prijevod s materinjeg na strani jezik četiri kartice dnevno, a sa stranog na materinji šest, a kod nas se vrlo često očekuje više, što je teško, kaže prevoditeljica i dodaje da je nekad potreban cijeli dan za dvije kartice!
Naravno, posebno je delikatno prevoditi sudske spise kod kojih svaka točka ili zarez na krivom mjestu mogu promijeniti smisao.
– Tu je velika odgovornost jer kao sudski tumač radite pod zakletvom. Ono što prevedete može nekog upropastiti… Puno rječnika treba usporediti, pogledati, a s velikim oprezom se može koristiti i umjetna inteligencija. Bude i konzultacija s kolegama, odvjetnikom, javnim bilježnikom… Sad kao sudski tumači moramo vaditi policu radne odgovornosti svake godine, tako da smo u tom segmentu donekle zaštićeni. Ljudima je i percepcija drugačija, nisu svjesni da i mi imamo odgovornost. S tim shvaćanjem prevoditelja i sudskih tumača smo na prilično niskoj razini. Teško je neke uvjeriti da je ovo ozbiljan posao, neki nisu svjesni da uopće imamo pečat ili misle da radimo na sudu… Kako su dvije kolegice navele, prevoditelji su ‘najvidljiviji nevidljivi ljudi‘. Jednom smo u humanitarne svrhe preveli dosta veliki medicinski tekst s hrvatskog na engleski da bi mi stranka poslije rekla da je to trebao na francuskom i da mu prepišemo na francuski! – prisjeća se Matić Ivušić.
Nije nekad nakon pročitanog dokumenta za prijevod lako ostati posve objektivan…
– Nekoliko puta su me zaista strašno pogodili specijalistički nalazi iz bolnica, nekoliko ih je završilo smrtnim ishodom. Radilo se o pacijentima koji su se željeli nastaviti liječiti u inozemstvu ili su tražili lijek iz inozemstva, prevedete taj nalaz i nekako ga ‘pokupite‘ u sebi. Ipak smo ljudska bića, teško se s tim nositi, posebno ako je netko mlađi, a nalazi teški. Sjećam se jedne kolegice iz Njemačke koja je kao sudski tumač bila prevoditeljica za jednog azilanta prije 30-ak godina, bio je osuđen, počeo je plakati… Sudski tumač ne smije intervenirati, a ona nije mogla izdržati i pitala je suca: ‘Mora li baš biti takva kazna?‘ Koliko god nastojite biti neutralni, ne možete uvijek – naglašava Matić Ivušić koja se bavi uglavnom pisanim prijevodima.
Izazovno je prevoditi tekstove iz pojedinih grana znanosti, postoje specijalizirani rječnici.
– Treba imati jako puno literature, ne samo rječnika… Hrvatska je tu dosta oskudijevala, sve do prije 15-ak godina nije bilo tako dobrih medicinskih rječnika. Zvala bih liječnike da mi objasne… Sad je bolje, pomažu nam stručni časopisi, znanstveni radovi, a i na internetu su razne stranice i portali… Takvom se brzinom medicina mijenja i napreduje, a razvojem digitalizacije ‘pokupe‘ se engleski nazivi, a i stariji prijevodi dobro dođu… Prije je puno toga bilo na latinskom kojega je sad vrlo malo, prevladava engleski. Imate i pacijente koji se dugotrajno liječe pa u posljednje vrijeme često prevodim nalaze vezane za ortopediju, govori Matić Ivušić.
Iz godine u godinu po medijima kruže smiješni prijevodi jelovnika s obale.
– Samo kad prođete od Pila do kraja Straduna, svašta ćete pročitati. Jednom sam u članku za jedan stručni glasnik napisala: “kakav restoran – takav mu je i prijevod!” Jer, mi smo imali vrhunske restorane koji su tražili stručne prevoditelje, a današnje stanje je katastrofalno! Nekad i prijateljski priđete, kažete vlasnicima da ne moraju ni platiti, ali nas dožive kao neprijatelje i ne žele ispraviti pogrešku! Prije smo restoranima znali slati ponude da isprave pogreške jer nije u pitanju samo njihov, već i ugled Grada. Očito nije toliko svijest razvijena i teško je izboriti se s tim. Oni znaju da je kuhinja kitchen, ali kitchen se ne jede, jede se ono što je cuisine… Neki dan sam negdje pročitala specialities of our kitchen… Znala sam i malo boljim restoranima sugerirati da isprave pogrešku kad budu tiskali sljedeću brošuru ili jelovnik… Imala sam i primjer iz predavaonice this town is a small city. U Hrvatskoj se uglavnom za četiri najveća grada može reći da su city. Ne stoji tako ni rečenica Ston is a small city… U Gradu se city promijenio u town, netko posluša, a netko ne, objašnjava stručnjakinja te dodaje:
– Nedavno sam prevodila reklamu za jednu vilu u Gradu i toliko sam to povezala s poviješću Grada jer mislim da ta vila puno više znači od glamura. Kasnije sam vidjela da je to netko prepravio, povijest Dubrovnika je maknuta, a ostalo je bezbroj sinonima za ‘divno‘ i ‘krasno‘… Jako su izazovni turistički prospekti ili reklame. Rijetko se koja reklama može prevesti a da zadrži istu snagu na drugom jeziku… Na Radiju Zagrebu bila je reklama ‘Svaki dan s Drugim‘, svi bi popadali od smijeha, mislili bi da je riječ o ljubavnicima, kod nas to lijepo zvuči, a kako to prevesti na engleski a da ima snagu?! Igre riječi se uopće ne prevode, to se jednostavno piše, kao što se pjesma mora prepjevati, a ne prevoditi… Stekla sam iskustvo s tim čitajući brojne reklame… Divna je bila jedna reklama iz američkih novina: “Vaši gosti ne moraju platiti bogatstvo!” ali na engleskom je to “Dati Zemlju da bi došli na Mjesec”/To pay the Earth to get to the Moon. Nastalo je to u vrijeme kad su zamišljali izlete na Mjesec, ali što kad to prevedete na hrvatski?! Obična reklama! – govori Matić Ivušić koja s kolegama upozorava na pogreške.
Uvijek nađe adekvatnu riječ i izraz. Na fakultetu joj je profesor govorio da nema bogatih ni siromašnih jezika, svaki je na svoj način bogat ili siromašan. Izdvojio im je primjer ‘lajanja na Mjesec‘, što postoji u hrvatskom, ali ne i na engleskom. Frazeologija je vrlo složena stvar, a Matić Ivušić ima nekoliko frazeoloških rječnika.
– Sjećam se kad su krenuli bicikli na vodi, zvali su ih ‘pedalini‘, nismo ih tako mogli prevesti, ali smo došli do adekvatnog izraza… Recimo, teško je pratiti izraze u informatici… Zato imamo toliko anglizama u hrvatskom, ljudi se ne trude naći adekvatan prijevod. Nikad tako nisam ostavila touchscreen, uvijek sve prevedem! U jelovnicima je sad sve cheesecake, ali mnogim starijima treba to prevesti, govori Matić Ivušić koja naglašava ljubav prema materinjem jeziku i volju za neprekidnom borbom protiv tuđica.
Teški za prijevod znaju biti pravni ili medicinski dokumenti, a posebno ponosna je na prijevode koje je napravila radeći u Atlasu jer je tu, osim znanja jezika, trebalo i općeg znanja. Nerijetko je lektorirala lošije prijevode, znali su savjetovati izdavače knjiga ili časopisa da poprave prijevode i to se vidi na prvi pogled.
– Često se prijevod ne da na lekturu niti se pregleda, a onda izađe savršen dizajn toga. Tu upozorimo na loš prijevod, a najčešće onda slijedi odgovor: “Ali dizajn je izvrstan!” I tu vidimo da se još uvijek daje prednost formi, a ne sadržaju…, komentira sugovornica.
Koncentracija i strpljenje koje traži ovaj posao nisu popustili, a često konzultira i mlađe kolege jer donose svježije ideje. Popularnost jezika se mijenja, a često su odraz trenutačne geopolitičke situacije.
– Njemački je zbog svoje složenosti izgubio dosta na popularnosti, u našoj udruzi je troje prevoditelja za njemački. Prije to nije problem, a pretpostavljam da je španjolski zbog sapunica ‘eksplodirao‘, postao je jako popularan. Nemamo u Udruzi prevoditelja turskog, nije bio baš tražen iako, tko god je završio turkologiju u Hrvatskoj, našao je posao. Traži se i albanski, a u zadnje vrijeme ukrajinski jer ima dosta Ukrajinaca. Pokušavamo doći do nekog tko govori ukrajinski, a dosta je Ukrajinaca u Dubrovniku koji su poprilično svladali hrvatski… Makedonski je također dosta tražen, a u tolikom padu nije interes za ruskim jer ima dosta Rusa koji dolaze iz drugih zemalja… Imamo u našoj udruzi mentora i za poljski i za ruski, dolazi dosta poljskih turista, a i dosta Poljakinja je udano ovdje, navodi Matić Ivušić.
U poslu voli izazove, neprestano je izložena nečemu novom i prisiljena je učiti nove stvari, nema dana kad se ne uči. Stekla je dosta poznanstava u svijetu, a fali joj pedagoški rad zbog prenošenja znanja… Dodaje kako umjetna inteligencija jest prilika i pomoć, ali je treba jako oprezno koristiti jer je primijetila puno promašaja. Smatra kako AI nikad neće zamijeniti prevoditelja od krvi i mesa te moći prevesti duh jezika. Kad ne prevodi, uvijek čita literaturu, gimnastika uma ne popušta, prati sport kojim se sve donedavno rekreativno bavila jer inače pripada prvoj generaciji dubrovačkih rukometašica, prvi ženski klub osnovan je 1975., a počele su kao gimnazijska ekipa.
Tereza Matić Ivušić nastavlja prevoditi istim žarom i intenzitetom, njezina ljubav itekako je vidljiva, želja za znanjem gotovo opipljiva, ona nikad nije izgubljena, već blagoslovljena u prijevodu.
