Odbojka u Dubrovniku jedan je od najvažnijih, ali i najmasovnijih ženskih sportova. Trenira ga veliki broj cura diljem grada i okolice, a prva ekipa je trenutno član najvećeg ranga natjecanja, Superlige. Sve počinje od dubrovačkih osnovnih škola, u kojima se odvijaju prvi odbojkaški koraci.
„Sve to po školama je u principu pod našim klubom. Naši treneri ih vode. To je naša baza. Sa svim našim školama, uključujući Konavle i Primorje, imamo oko 350 cura. U Slanome treniraju cure iz Primorja, Stona, dio Pelješca. U Konavlima ima 70-ak cura. Zadovoljni smo brojkama” – uvodno nam je istaknula Marina Radić, jedna od trenerica, ujedno i tajnica ŽOK Dubrovnik.
Interes samo raste: „Dolaze mi roditelji, da bi upisali dijete, a mogućnosti nema”
Interes za ovaj sport na jugu Hrvatske nikada nije bio problem. Štoviše, trenutni kapaciteti jednostavno ne mogu zadovoljiti potpuni interes za odbojkom u gradu. Najveći problem je u nedostatku termina u dvoranama, a uz to, sve je vezano isključivo uz školske klubove.
„Nema opcije slobodnog upisa, jer nemamo uvjete za to. Onda s tim terminima kojima raspolažeš, praviš neku organizaciju. Nama je problem, ako se netko od prvog do osmog razreda želi upisati iz Župe ili Mokošice, nažalost, ne može. Cura iz Držića može se upisati samo u klubu u toj školi, cura iz Gruža isto tako. Onda smo tu u problemu kada netko hoće doći iz Mokošice, a nemaš tu prostora ni uvjeta da tu curu možeš primiti u tom trenutku” – pojašnjava Radić.
„Mene puno roditelja pita da bi upisalo curu, ali to se nažalost ne može, dovesti dijete iz škole u drugu školu da trenira. A ti klubu nemaš možda ni selekciju ni grupu u tom trenutku za neku curu. Isto kao u svakom sportu, postoji selekcija po svim tim sportskim i antropološkim parametrima, a ograničeni smo i kapacitetima. Da imamo mogućnost i kapacitete slobodnog upisa, bilo bi puno više cura. ” – nadodaje.
„Žokice” nastupaju s dvije seniorske ekipe, a u jednoj su – kadetkinje!
Prva ekipa ove sezone natječe se u SuperSport Superligi, najvećem rangu ženske odbojke u Hrvatskoj. Trenutno su na pretposljednjem mjestu tablice, čupava sezone, a cilj je izboriti ostanak među elitom. No, u klubu postoji i ekipa ŽOK Dubrovnik II, koja se natječe u trećem rangu (Prva B liga-jug).
„Nama praktički u toj Prvoj B ligi igraju kadetkinje i mlađe kadetkinje. One se tu pripremaju da bi jednog dana zaigrale u prvoj seniorskoj ekipi, u Superligi. Tu skupljaju broj utakmica i iskustvo. Naravno, rezultat je bitan, ali nije prioritet niti pritisak osvajanja naslova. To je u principu prava razvojna ekipa, kao što mnogi klubovi to imaju, a moram reći da uprava kluba u potpunosti podržava rad ove ekipe” – pojašnjava trenerica, koja je u klubu još od 1998. godine. A navela nam je i jedan konkretan primjer kako to funkcionira.
„Evo, u prošlom kolu smo izgubile u pet setova u drami. No, bilo je tu jako lijepih poena i situacija u terenu, koje su nama trenericama puno značile. Bolje i to, nego dobiti 3:0, a ništa izvući iz toga. Cure, naravno, nisu bile zadovoljne jer su htjele pobijediti. To je super i to tako treba biti. Igrali smo protiv jedne dobre ekipe, Ribole Kaštela. Ali one su kroz tih pet setova naučile jako puno toga za budućnost” – ponosno će Marina Radić o drugoj ekipi kluba, na čijoj klupi i sama sjedi, uz trenericu Paulinu Prkačin.
Najveći „neprijatelj” svakog kluba na jugu Hrvatske – fakultet!
Kroz tinejdžerske godine formiraju se buduće igračice. Trening po trening, utakmica po utakmica, skuplja se dragocjeno iskustvo. No, problem nastaje kada mlade sportašice završavaju srednju školu. Većina njih ima ambiciju nastaviti svoje školovanje, jer sport vjerojatno nije dovoljan izvor sredstava za budućnost, a upravo su te godine one u kojima se formiraju buduće odbojkašice.
„Mlade igračice baš rano ulaze u prvu ekipu, jer maturantice idu na fakultet, a često je to ipak van Dubrovnika. Mnoge od njih baš u tim godinama dolaze u najvažnije trenutke razvoja. Ti napraviš igrača, koji će za dvije-tri godine biti prvotimac s iskustvom. Taman tada u igru upada fakultet, pa onda moraš posezati i za mlađim igračicama, koje nemaju iskustva, kako fizičkog tako ni psihičkog, za nositi se s teretom Superlige” – pojašnjava nam tajnica dubrovačkog kluba.
Na dubrovačkom Sveučilištu postoji jedan princip kojeg rijetko gdje ima, a to je da je studiranje vrlo fleksibilno za profesionalne sportaše. Profesori znaju za treninge, utakmice i obveze studenta, pa na temelju rasporeda prave prilagodbe vezane za ispite i ostale obveze. I mnogi su primjeri, od vaterpolista Marka Žuvele, Filipa Kržića, do džudašice Ive Oberan, ali i kapetanice prve ekipe ŽOK Dubrovnik – Doris Buzolić. Privuklo je to mnoge sportaše iz drugih krajeva na sportski i akademski angažman u Dubrovniku. No, činjenica jest kako je puno više studijskih smjerova u Splitu ili Zagrebu.
Na mladim odbojkašicama nije samo sportski dio, već i funkcioniranje kluba
Profesionalna odbojka, ona koju igra prva ekipa Dubrovnika u Superligi, zahtjeva dobru organizaciju utakmica. Potrebno je postaviti reklame oko cijelog terena, mrežu, osigurati lopte, glazbu i još 101 detalj. Prava mala vojska mladih odbojkašica stvori se u Gospinom polju kada igra Dubrovnik. Svaka od njih ima svoj zadatak, svaka od njih sudjeluje. Svaka od njih, dok traje utakmica, mora biti i navijač kluba.
„Da nema mlađih cura, to ne bi bilo izvedivo. Zato stavljam naglasak na njih. Cure imaju obveze dolaziti na treninge, ali i na utakmice Prve B lige i Superlige. One moraju doći sat i po’ vremena prije utakmice, toliko ostati i iza utakmice, sve to raspremiti. Cijelo jedno popodne praktički. Ja njih ne moram kontrolirati, one znaju što treba raditi. Ako netko ne može nekada, to će uredno opravdati. Stvara se neka odgovornost i disciplina, a to je jednostavno dio našeg kluba. To tako funkcionira. One to moraju raditi sada, jer će to netko drugi sutra raditi njima. Jako sam zahvalna na takvoj djeci” – iskreno nam pojašnjava Marina Radić, koja je i sama u klubu prošla sve to.
Jednom „Žokica”, uvijek „Žokica”
Mnoge od djevojaka zbog fakulteta završe svoju odbojkašku karijeru, neke od njih je nastave u nekom drugom klubu, a one koje se vrate u Dubrovnik, nerijetko ponovno pokucaju na vrata dubrovačkog kluba. Bilo kao igračice, trenerice, ili pak navijačice s tribina.
„Prvo što dođu u Dubrovnik, ako se vrate nakon fakulteta, jave se nama. Mnoge žele zaigrati, mnoge su kao trenerice djece po školama. Ili ako dođu u Dubrovnik na odmor, a mi igramo, one su na tribinama. I to je ono što me baš čini sretnom” – pojašnjava Radić, koja nam ističe kako zbog toga imaju svoju bazu navijača i u Zagrebu.
„Kad igramo u Zagrebu, puno naših bivših igračica gleda utakmice na tribinama. Neki dan sam bila u Velikoj Gorici na jednom turniru. Zovu me bivše igračice, njih dvije, da bi došle pogledati utakmicu. I to u Veliku Goricu”, kaže.
„Teret” 1998. godine i famozne „Dubrovačke Banke”
Jasno je da ŽOK Dubrovnik ima neke velike stvari u svom nasljedstvu, a najveće su drugom polovinom devedesetih, kada je klub osvojio dva naslova prvaka Hrvatske i naslov prvaka Europe. Upravo je taj period veliki poticaj, ali i teret u pozitivnom smislu.
„Vidjela sam kroz posao da taj naslov puno znači, još otkako sam u klubu od 1998. godine. To se jako cijeni u dubrovačkom sportu. Nosi težinu, da. Bilo je teških godina, ispadneš iz prvog u drugi rang, pa se vratiš… Ali, uvijek je želja da se u Dubrovniku igra vrhunska odbojka i da naša djeca što je više moguće igraju kod nas” – zaključuje Marina Radić.
Vojska igračica, a ovo su još vojskovođe
Naša sugovornica iz ove priče je tajnica i trenerica mlađih uzrasta u klubu. Na njoj je veliki dio organizacije, bilo utakmica, bilo putovanja, turnira i slično. No, naravno, nije sama u cijeloj priči.
„Trenerica Paulina Prkačin je također uključena u rad s mlađima, vodi mlađe kategorije, tu je i komunikacija s klubovima iz Dalmacije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. Nas dvije smo zanimljiv tandem. Totalno smo različite. Paula ima puno ideja i vizija, a ja ih fizički odradim. Zato se i dobro slažemo” – pojašnjava Radić o svojoj klupskoj kolegici.
Paulina Prkačin i Marina Radić u “akciji”
„Tu je i Maja Ereš. Ona nam je također jedna od ključnih osoba kluba. U ulozi je pomoćne trenerice prve ekipe, treneru Leonardu Bariću, isto kao i Paulina. Uz to, Maja je i fizioterapeut kluba, često ima i rehabilitacije individualno s igračicama. Uz niz drugih poslova koji se ‘ne vide’, a ključni su za funkcioniranje kluba. I njoj sam vrlo zahvalna” – dodaje.
Osim Marine, Pauline i Maje, u klubu s onim najmlađima u tzv. „mini-odbojci” i „maloj-odbojci” rade trenerice Romana Korda i Ana Mirković.
