Naime, aritmije su jedan od najčešćih razloga posjeta kardiolozima, a pacijenti ih često opisuju kao lupanje, preskakanje srca ili nelagodu u prsima. Iako se već kliničkim pregledom i EKG-om može isključiti ozbiljna srčana bolest, pacijenti su često upućeni na dodatne pretrage zbog straha od potencijalno opasnih stanja.
Treba se naglasiti kako subjektivne tegobe (neugodno osjećanje rada, odnosno lupanje srca), koje se na kardiološkom nalazu označavaju pojmom palpitacije, nisu karakteristične za određene bolesti srca, niti ukazuju na težinu moguće srčane bolesti. Često se javljaju kod mladih, tjeskobnih osoba ili kao posljedica stresa, konzumacije kofeina, alkohola i pušenja. Također, anemija, poremećaji štitnjače ili hormonalne promjene mogu uzrokovati ubrzan rad srca. S druge strane, u bolesnika s kardiovaskularnim rizičnim čimbenicima, palpitacije mogu upućivati na ozbiljnije bolesti poput ishemijske bolesti srca.
Kod osoba sa srčanom bolešću, aritmije se mogu manifestirati i kao vrtoglavica, nedostatak zraka, bol u prsima ili nesvjestice. U težim slučajevima, nepravilnosti ritma mogu se otkriti tek kroz specijalizirane pretrage, poput 24-satnog EKG-a (Holter), ultrazvuka srca ili ergometrije. Osnovna metoda dijagnosticiranja aritmija je EKG, a vrsta poremećaja može se naslutiti i palpacijom pulsa. Sinusna bradikardija (usporeni rad srca) i tahikardija (ubrzani rad srca) često su fiziološke pojave, ali mogu biti i znak srčanih problema. Najčešća ozbiljna aritmija, fibrilacija atrija, povećava rizik od stvaranja krvnih ugrušaka te zahtijeva antikoagulantnu terapiju. Liječenje ovisi o uzroku aritmije. U blažim slučajevima, promjene životnog stila (izbjegavanje stresa, kofeina i pušenja, redovita fizička aktivnost) mogu biti dovoljne. Kod težih poremećaja koriste se antiaritmici (beta blokatori, antagonisti kalcija) ili, u slučaju izrazito sporog rada srca, ugrađuje se pacemaker, piše Ordinacija.hr.
Dugi niz godina su temelj liječenja aritmija bili lijekovi, no napredak suvremene medicine iznjedrio je nove terapijske mogućnosti, prvenstveno ablacijsko liječenje radiofrekventnom energijom odnosno krioenergijom uz koji je postignut izvanredan uspjeh u liječenju svih vrsta poremećaja srčanog ritma. Također treba imati na umu da se radi o invazivnom postupku koji nosi i potencijalno štetne učinke zbog čega je od iznimne važnosti objasniti bolesniku cjelokupan postupak. Kad govorimo o supraventrikulskim poremećajima srčanog ritma, najveća stopa izlječenja se postiže nakon ablacijskog postupka kod kružnih tahikardija (kreće se od 95-98 posto), dok je nešto manja uspješnost kod fibrilacije atrija (do 80 posto).
Kod ventrikulskih poremećaja srčanog ritma svakako treba reći da se radi o kompleksnijim procedurama s manjom stopom uspjeha, uz nešto veći broj komplikacija.
Ipak, u večini slučajeva nema mjesta panici jer liječenje aritmija značajno napreduje, a nova medicinska dostignuća obećavaju još bolje rezultate, stoji na stranicama Plive.
